Feljton

Priča o Pirotskoj tvrđavi – Kale između Naisusa i Serdike (deo prvi)

Piše: Vladan Stojiljković

 ,,Ispred grada,iza jedne stene, izbija veliki izvor; oko grada teče jedna voda koja tera točak na kome su okolo vedrice, one crpu vodu i sipaju je u korito i tako se voda sprovodi do hamama. Ova voda teče naročito oko tvrđave koja leži na jednoj steni; ranije je bila vrlo jaka, ali sada sasvim propala, tako da postoji još samo nekoliko kula na kojima rode svijaju svoja gnezda. Stanovnici su većinom hrišćani i arijanci i u gradu postoji samo jedna turska džamija ili crkva… Gore na brdu, ispred grada mogu se videti još veliki delovi zida stare tvrđave…,,

Ovako je pirotsku tvrđavu video pruski lekar i apotekar Rejnold Lubenau 1587. godine na svom putovanju do Carigrada. U prošlosti međutim, ova građevina imala je bitan strategijski značaj pre svega kao pogranična fortifikacija na važnom putnom pravcu koji je povezivao Istok i Zapad.

Pirotski kraj je smešten na sredokraći dva važna urbana centra još od perioda rane antike na centralnom Balkanu – Naisusa i Serdike, Niša i Sofije. Međutim o njemu postoji malo podataka u pisanim izvorima. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je ovde postojalo naseljeno mesto u predrimsko doba kada su ovom oblašću valdala tračanska plemena Besa i Meza.

Najnovija arheološka istraživanja ipak daju mogućnost da se dođe do zaključka da je ovde bilo naseobina iz praistorije jer celom dužinom današnjeg koridora E75 koji u delovima prati komunikaciju Via miltaris i kasnijeg Carigradskog druma postoje lokaliteti koji daju prostora i za ovakve mogućnosti.

U antici i periodu kasne antike na mestu današnjeg pirotskog grada egzistira pogranično naselje koje je u itenerarima ubeleženo kao Tures (lat.kula) a potvrde se nalaze i u pronađenim epigrafskim spomenicima uglavnom na grčkom jeziku. U okvirima Rimskog Carstva ovo naselje je pogranična utvrda na granici provincije Trakije. U sistemu puta Via militaris tu je smešten mansio, putna stanica kakvih je bilo duž cele komunikacije. Prokopije, Justinijanov savremenik u svom delu De Aedeficis, ,,O građevinama,, pominje u tom delu gradić pod nazivom Quimedava, malo utvrđenje smešteno istočno od grada.

Verovatno da  ruševine koje pominje Lubenau pored tvrđave pripadaju ovoj fortifikaciji, međutim sigurna ubikacija nije moguća. Istraživanja sprovedena 2015. godine pokazala su da je obim pirotskog utvrđenja u antici bio većih dimenzija, koje više odgovaraju vojnom logoru negoli samo putnoj stanici sa kulom. U istoriografskim svedočanstvima i arheološkom materijalu za sada nema pouzdanih dokaza o stacioniranju slovenskih plemena na ovom prostoru. Tures ostaje sve do VII veka pogranično mesto i putna stanica i gotovo da o njemu nema pomena u izvorima. Tek u ranom srednjem veku, stabilizacijom vizantijske vlasti u Ponišavlju mesto dobija novu namenu. Na istočnoj padini jedne izbačene stene, na kojoj će se kasnije formirati Gornji i Srednji grad, otkrivena je sredinom prošlog veka srednjevekovna nekropola u kojoj je istraženo oko 80 grobova.

Pokojnici su slobodno ukopavani bez grobnih konstrukcija i obeležja a većina grobova nema priloge a tamo gde ih ima uglavnom je reč o nakitu. Preliminarni rezultati arheoloških istraživanja opredelili su ovu nekropolu u raspon od XI do XIV veka. Ovo je period kada se vizantijska vlast na Balkanu stabilizuje pod vladavinom Vasilija II Bugaroubice. Podizanje utvrđenja sigurno se može vezati za epohu vizantijske vladavine i nastojanju da se ojačaju pozicije na Centralnom Balkanu. O fizionomiji utvrđenja nemamo preciznih podataka kao ni za većinu gradova u dubini teritorije.

Za stanovnike Pirota i okoline do danas ova tvrđava ostala je poznata kao Momčilov grad ili Kale. Naziv Momčilov grad koji se spominje i u naučnoj literaturi vezan je za predanje o bugarskom vojvodi Momčilu, pobunjenom feudalcu iz razdoblja vizantijske vlasti. Ipak, malo je verovatno da je vojvoda Momčilo, koji je živeo u prvoj polovini XIV veka utvrdio Pirotsku tvrđavu i koristio je kao jedno od svojih sedišta. Naziv kale se čini mnogo merodavnijim jer je to turski naziv za tvrđavu i on je tokom viševekovne vlasti Osmanlija na ovim prostorima ostao upamćen u narodu pirotskog kraja.

Opipljivi delovi vezani za istoriju pirotske tvrđave vezuju se upravo za period prodora i vladavine Turaka. U vizantiskim izveštajima iz sredine XIV veka povremeno se pominju akcije na utvrđivanju strategijskih pravaca koji se nalaze na pravcu Osmanskih osvajanja, naročito u delovima Bugarske. Pirot je i u doba kada Lazar Hrebeljanović preuzima gospodarenje nad ovim oblastima krajnja istočna utvrđena tačka na pravcu turskog prodora.

U hronici koju je napisao čuveni turski hroničar Mehmed Nešrija opisano je na upečatljiv način osvajanje pirotske tvrđave a može se u fragmentima stvoriti slika o njenom položaju i izgledu:

,,Pričalo se da je Šišman (bugarski car) imao na granici jedan visoki tvrdi grad u vremenu kada mu je Ali paša uzeo zemlju, a koji se zvao Šehir koj. Pozadi mu je bila provalija a spreda je bio ševarika i njega beše paše, visoki beleg kome je bog pomoćnik, zauzeo. Lazar dade vojsku Dimitriju Kobiliću pa mu zapovedi da ode i Šehirkoj uzme od Turčina. Ovaj Dimitrije bio je jedan hrabar, besan prokletnik. Kažu da je mogao sam da se bori protivu deset hiljada muževa. Tad Dimitrije pojaha svog ajgira i sa nešto malo nevernika dođe u Pirot, pa se sporazume sa nevernicima koji su bili u gradu. Pirot predadoše Dimitriju. To je čuo car pa dade deset hiljada ljudi Jahši begu, Ejne begu subaši i Sarudža paši i posla ih protivu Pirota.

Došavši udariše mu na okolinu i svu je popališe i srušiše. Lazar čuvši za ovo, posla svoga sestrića s dvadeset tisuća ljudi rekavši: ,,Idi pa dovedi ovamo nevernike Pirota i njegove oblasti da ne bi Turčinu bila muka. To je Gospodar čuo, pa naredi da se Jahši begu sinu Timurtaša da dvadeset tisuća ljudi i reče mu:,,Idi spali Pirot a nevernike mu preseli. Ako se gde sukobiš s neverničkom vojskom, bij se. Postaraj se da stigneš pre nevernika,,. Jahši beg hitno povede deset tisuća ljudi. Dođe blizu Pirota. Lazarev sestrić beše pre njega onamo stigao. Saznao je da je Jahši beg stigao. Hitno je grad Pirot evakuisao. Tvrđavu zapali a varoš razori. Nevernike mu preseli i hitno izmače,,.

Očigledno je iz ovog izlaganja Mehmeda Nešrije da je on hroniku sastavljao na osnovu predanja. Opet, u ovome možemo da sagledamo i izvučemo neke podatke kao primera radi to da se tvrđava nalazila ispod brda Sarlah i da je jedan deo podgrađa zahvatao močvarni deo Barja. Lazarev sestrić koji je dobio zadatak da evekuiše Pirot i ošteti tvrđavu a okolinu učini spaljenom zemljom je Stefan Musić.

Grad svakako dugo vremena nakon ovog događaja nije obnavljan niti je bio u srpskim rukama. Zatim u prvoj polovini 1411. godine u njemu se našao despot Stefan Lazarević nakon međudinastičkih borbi koje su se vodile unutar Osmanskog carstva. Pirot se u tim događajima našao na meti odmetnutog turskog sultana Muse. O ovome svedoči zapis dvojice dubrovačkih trgovaca iz Novog brda kako se sultan Musa prilikom jednog upada u Srpsku despotovinu sa svojim trupama našao u Pirotu. Nakon završetka međudinastičkih sukoba Pirot je u rukama despota Stefana Lazarevića i u sklopu srpske despotovine.

Tvrđava je prilično dug period bila zapuštena i van funkcije o čemu svedoče brojni putopisci: Antun Vrančić (1553. godine), Melhior Bezolt (1584. godine) i Evlija Čelebija (1660. godine) koji navode da u njemu nema nikakve posade. Tek kod Kiklea koji ovde prolazi 1658. godine i anonimnog putopisca 1690. godine se navodi postojanje tvrđava koja se sastoji iz Gornjeg i Srednjeg grada. Svi se putopisci slažu da je utvrđenje podignuto na steni i da je malih dimenzija. Evolucija naselja kreće se u smeru otvorenog naselja koje se formira uz levu obalu Nišave i u pravcu Carigradskog druma.

(nastaviće se…)

Pročitajte i...