Afirmacija ženskog strip stvaralaštva

Dodir kao mitski odjek

Čuvari meseca i sunca (Rafaila Raikova, Grozen entertainemnt  LTD, 2016)
Piše: Miodrag Danilović

Rafaila Raikova (1992) je mlada bugarska vizuelna umetnica sa internacionalnim renomeom. Ona je, takođe, i zvezda u usponu široke kulturne inicijative koju u Bugarskoj sprovodi organizacija, izdavačka kuća, strip atelje i studio za animaciju „Grozen entertainment“ sa ciljem revitalizacije strip tržišta u Bugarskoj, ali i popularizacije bugarskog stripa u svetskim okvirima. Uz to, Raikova je i ilustrator, karakter i koncept dizajner sa međunarodnim priznanjima u ovoj oblasti, u čijem portfoliju stoje dve najlepše opremljene knjige koje sam u poslednje vreme imao priliku da vidim. Jedna je „Odabrani radovi“ Danila Ivanoviča Harmsa, a druga „Zaveštanje Le Korbizjea“, i u njihovom oblikovanju Raikova se pojavljuje kao urednik izdanja, dizajner, ilustrator i tipograf. U obe je postigla i nešto što velikim praktičarima ove oblasti polazi za rukom tek kao plod dugogodišnjeg iskustva, a što je kod nje stvar nesvakidašnjeg talenta i upornosti: da grafičko oblikovanje i izgled knjige budu u potpunom saglasju sa njenim sadržajem, njegova fizička emanacija. No ovo je samo uvodnik. Glavni predmet kojim ćemo se u ovom tekstu baviti je njen strip album „Čuvari meseca i sunca“ čije se prvo izdanje, ukomponovano sa muzičkim saundtrekom i pratećim merčendajzom, pojavilo u izdanju „Grozena“ 2016. godine. Za ljubitelje devete umetnosti posredi je prava poslastica, što i nakon letimičnog listanja ovog albuma upada u oči.

Radnja „Čuvara“ suočava nas sa svetom podeljenim na dve sfere. Ona drevna, arhajska, obitava u podzemlju, dok ovu savremenu, užurbanu sferu svakidašnjice oličava bugarska prestonica Sofija, čije urbane topose Raikova prikazuje sa neuporedivim majstorstvom i neodoljivom simpatijom. Podzemni svet koji naseljavaju čuvari, ali i agenti rata, mržnje, bolesti i terora faktor je krhke ravnoteže na kojoj počiva celokupna kosmička stabilnost, i koren iz kojeg se razvija i raste nadzemni svet. Zbog toga se čini da Raikova ikonografski teži da svoje likove okarakteriše vezom sa predanjem i tradicijom: čuvari su patuljasti soj kao zlato blistavih stvorova čija starina je potencirana folklornim oblicima njihove nošnje, dok su agenti haosa poput grotesknih tvorevina odbeglih sa kakvog platna Hijeronimusa Boša. Na drugoj strani, u nadzemnom svetu tek nekoliko odabranih, posebnih ljudi u tajnosti pomaže održavanju poretka kosmičke ravnoteže. To su novinarka Bojanka i njen suprug Ognjan, koji premda dele bračnu postelju nisu upoznati sa ulogama koje igraju izvan porodičnog okrilja. Sam zaplet „Čuvara“ u sebi nosi neke od tipičnih karakteristika stripskog medija: njegovu otvoreno antinaturalističku, fantazijsku prirodu združenu sa narativnom strukturom koja seća na drevne epove i bajke. Kao u finskoj „Kalevali“, ili spevovima Vilijema Blejka, i u ovoj strip sagi ciklični preobražaji koji pogađaju stvarnost objašnjeni su dodirom sfere ljudi i arhetipskih oblika koji personifikuju poredak i stabilnost, ali mogu biti i sile slobode i sile restrikcije. Sagledan na ovakav način, lanac kojim su uvezane sekvence događaja u ovom stripu mogao bi i sam biti segment, epizoda iz istorije naših obala koje neprestano zaranjaju u mrak i izranjaju u svetlost.

Likovno i u pogledu prosedea Raikova je stvorila delo retke vizuelne lepote i značenjske zgusnustosti. Tome je u ne maloj meri doprinela raskošna paleta sredstava korišćenih prilikom rada na ovom stripu koja podrazumeva ukrštanje digitalnih i tradicionalnih medija kojima autorka suvereno vlada. Može se reći da je otišla i korak dalje, uspevajući da uhvati i onaj stripu preko potreban, dokumentarni sloj, kontekstualizujući njegovu naraciju između drevnih ostataka antičke Serdike, građevina iz socijalističke ere i savremene Sofije, između patine iskrzanih zidova i grafitima išvrljanih fasada. Taj balkanski šmek ovog grada je nešto zbog čega u ovom stripu dekor nema samo ulogu scenografije, već smešten u okrilje mitskog narativa likovima i radnji obezbeđuje prisnost i toplinu. Otkriva se tu da smo i mi nekako blizu samima sebi, ne samo kao stanovnici jednog područja koje je iznedrilo podjednako snažne maštene tvorevine i kosmogonijske narative, već i zbog toga što autorka, sasvim diskretno, obrađuje i motiv samoće i nedostatka komunikacije bez čijeg razrešenja ne može biti stabilnosti ni u najširim razmerama. Zato rasplet na kraju obrće perspektivu: dodir podzemlja i nadzemlja, meseca i sunca, ženskog principa oličenog u materinstvu i očinskog u brizi i čuvanju nisu ništa drugo do mitski odjek ponovo osigurane zajednice razjedinjenih protagonista.

Delo Rafaile Raikove „Čuvari meseca i sunca“ stoga je tek na prvi pogled naivna pričica ispredena na potki predanja prozaičnim nitima sadašnjice. Ono bez iznimke spada u onaj niz tvorevina imaginacije koje kroz filter mitskih shema ostvaruju susret drevnih, arhajskih slojeva kulture sa savremenim i popularnim, otkrivajući da magijsko, mitotvorno i predlogično mišljenje za čoveka savremenog doba ni izdaleka nije izgubilo snagu i značaj. Korak dalje, ono u nama budi onu suštinsku zabrinutost za okolinu, za bližnje, za svaki vid života i energije koja nas na koncu i čini ljudima.

Projekat “Afirmacija ženskog strip stvaralaštva” podržan je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije