Afirmacija ženskog strip stvaralaštva

(Z)A sad adieu

„M’sje Šarlatan“ (Angeliki Salamaliki, Angeliki Salamaliki, 2016)

Piše: Ivan Veljković
Svet je pun razumljivih stvari na koje niko živi ne obraća pažnju.
Artur Konan Dojl, „Baskervilski pas“ 

Ko ne voli dobru misteriju? Još otkako je Po svojim „Ubistvima u Ulici Morg“ ustanovio osnove detektivske priče, nismo pomanjkavali piscima u ovom žanru. Ne moram da pomenem dalje od imena Artur Konan Dojl i Agata Kristi, koji su žanr iskristalisali. Misterije su se prenele lepo i na celuloid, na televizijske ekrane, međ pozorišne dvorane, a nije dugo trebalo ni proponentima stripa da se pozabave istim. Čak i autorima zemalja koje nisu poznate po mnoštvu autora u datom žanru. Da, ti autori povremeno znaju da budu i Grci.

Ko ne voli dobru akciju? Zajebane baje, fino građene žene, zeznuti negativci, pomalo smeha, poviše eksplozija, par pesnica, proljevne malo krvca – recept za uspeh u narodnih masa! Fascinacija herojima je drevna , i barem glede Evrope vuče poreklo od, gle čuda, Grka. Nemoguće je izbeći razgovore o junacima i negativcima bez makar kvatermerne reference na grčku Antiku. Naravno, i Grci vole akciju sa dirljivim junacima i avanturom koja ne staje. Neki od tih grčkih akciofila su čak i nežnijeg pola.

I tu smo. Akciona priča o detektivu, iz pera grčke autorke. Autorka je sad već etablirano internet prisustvo Angeliki Salamaliki, a etablirano delo autorke je njen mezimac, „M’sje Šarlatan“. Strip je prvo izlazio online, ali je nakon uspešne IndieGogo kampanje odštampan i izdat. Preko 200 stranica detektiva sa brčićima smeštenih u Parizu u toku ranog dvadesetog veka. Ukratko priča glasi ovako – Isidor Šarlatan se raspada u alkoholu, od samoubistva ga vazda izvlači američka reporterka Magda O’Nil (možda Irkinja, ali poreklom iz Nju Orleansa; pravi jedan etnički kazan), odlaze na žurku, tamo primećuje bivšu mu ženu Adelin koja ga je propisno šutnula, tu ženu treba da kokne unajmljeni ubica Kamir Žeru, inače predavač psihologije (da zlo bude grđe, unajmljuje ga novi muž Adelin, čiča u kolicima zvani Grof), tarapana sledi, policija jurca narod po Parizu, te konačni sukob u katakombama i (mahom) svi koji treba da prežive, prežive. Naravno, ima tu i drugih likova. Inspektor Andre Luj i zamenik mu Fabricije, vožd američke korespondentske novinske agencije Žan-Pol, snobina novinar Filip, Magdin bivši suprug, itd. Radnja je smeštena pretežno u Parizu, sa odbljescima Nju Orleansa, u bezmalo tri vremenska okvira.

Biću iskren, nisam našao mnogo toga pozitivnog ovde. Naravno, oštrooki će reći „Čemu kritikovati strip na netu? Pa to je mahom plod ljubavi autora rađen samoinicijativno, nije fer kritikovati ga kao profesionalne stripove“. Inače ovo je direktni citat jednog internet nazovikritičara stripova. Kao odgovor dajem sledeći kontraargument. Kao prvo, tačno je da online strip nije podređen istim standardima kao profesionalni, ali to nije izgovor za loš kvalitet. A kao drugo, ljudi koji izbacuju ovakve replike kritičarima mahom to rade zato što i sami imaju očajan web comic koji vredi zaobići. A online stripova koji treba da se pljuju ima i previše (na primer „Sonichu“, „Lightbringer“ i „Assigned Male“). Međutim, problem „M’sje Šarlatana“ nije SAMO taj što je loš strip koji izgleda loše. Problem „M’sje Šarlatana“ je taj što je, i ovde možete da me citirate, naizgled dobar. To je možda i najbolji opis ovog dela, ovog stripa koji je pun mana mučki napornih da se prežvakaju. Krenimo redom. Misterije u ovom stripu nema ni u tragovima. Šarlatan je detektiv, a u toku prvih 200nak stranica ne rešava nijedan slučaj. To što je ovde propalitet nije izgovor da se njegove detektivske veštine (o kojima je, u univerzumu stripa, poznat i hvaljen) tek tako zaobiđu. Štaviše, Šarlatan ni ne razmišlja detektivski, uopšte.

Čak i poznati propaliteti-detektivi kao Kolumbo i Dilan Dog znaju da razmišljaju istraživački. Šarlatan se u poređenju s njima ponaša kao malo dete koje je neko lupio po glavi prejako u mlađim godinama. Više je akcioni junak nego istraživač, ali i akcija je ovde nevešta – siroti Isidor ili juri automobile na bicikli, ili se izvlači iz ludačke košulje na vrlo usiljen način. Veći problem „M’sje Šarlatana“ je taj što je bolno predvidiv. Ako ste pogodili da će on i Magda biti zajedno, da će policijski šef biti korumpiran i da će Adelin biti negativka, a Kamir antiheroj, ne tapšite se po ramenu – svi su to predvideli. Ono što je malčice interesantno jeste kada grof ustaje iz invalidskih kolica, kao i karakter Kamira. Kamir je bio atentator, ostao homoseksualac, a nastavio život predavanjem psihologije. Međutim, interesanto i slojevito je napisan pretežno zato što je očito favorit autorke, a favorit je zbog razloga koji je jasan na samom sajtu gde je strip, ne u štampanoj formi. Razloga koji je predugačak za ovaj tekst. Likovi, njih 90%, su jednodimenzionalni stereotipovi. Isidor Šarlatan je klasičan moderni beta-mužjak, Magda vlažni san modernih feministkinja,  Adelin bolno loše napisana femme fatalle, pajkani maltene statue, te samim tim ceo strip postaje naporan za čitanje. Stereotipovi, pak, se mogu iskoristiti kvalitetno (Japan to radi u animaciji i stripu decenijama) ako delo ima dobru priču. Da li se „M’sje Šarlatan“ može spasti dobrom pričom? Pa, ne. Nikako. Prvenstveno zbog predvidivosti, ali i zbog neadekvatnog pripovedanja. Primera je previše za navesti (dovoljno je reći „upad u ludnicu“), te je vrlo malo (čitaj: nimalo) nade za spas. A crtež? Može li on da pomogne? Recimo da može – u 15% slučajeva. Stil je neimaginaran sa možda jednom vrlinom (lako se prate kadrovi), a likovi su otprilike privlačni za gledanje kao što je hlorovodonična kiselina adekvatni dodatak šećeru u kafi. Uroš Begović ili Loren Montgomeri bi bolje ovo nacrtali, s obzirom da imaju sličan (ali daleko bolji) stil. I tu smo gde smo – „M’sje Šarlatan“ je loš strip. Tu nema dileme. A iskreno, nisam hteo da ga ne volim. Angeliki Salamaliki je kvalitetan ilustrator sa izvanrednim rezimeom. Nažalost, strano joj je kvalitetno i iskristalisano pripovedanje strip-autora, i to se primećuje. Isprva sam očekivao nekog poput „Sejfetin efendije“ Devrima Kuntera, ili sofisticiranu verziju Ućinomije Batlera iz „Kad galebovi zaplaču“. Ali ne. Isidor Šarlatan je lik kakvog ne treba pisati. Prepun je kontradiktornosti, protraćene karakterizacije i emotivnih naboja u momentima kakvim nisu potrebni.

Kao što napisah (mučki), malo toga je dobrog u ovom stripu. Kamir je na trenutke ok, i da je napisan u kakvom drugom kontekstu, zablistao bi jače. Par fora u stripu donekle uspeva. Žan-Pol, recimo, je blaga referenca na ljubljenog Dž. Džonu Džejmisona, zakletog mrsca Spajdermena. Mada je moguće da sam ovu paralelu osmislio iz protraćenog truda da nađem nešto korisno u ovoj priči. I tu je priči kraj. Nemam šta da dodam – obrnite „M’sje Šarlatana“ samo ako ste morbidno radoznali. Naravno, u najavi je i drugi broj, pa će možda biti više pozitivnog. Možda će prvi broj služiti kao trial-and-error iskustvo za Salamaliki, a drugi broj zapravo vredeti. Iskreno se nadam da hoće, čak i nakon ovog teksta. Ali za strip sada kakav jeste, ponavljam – ako ste morbidno radoznali. Inače nije šteta ako ga preskočite.

Projekat “Afirmacija ženskog strip stvaralaštva” podržan je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije