Muzika

Muzički afterlife

Piše: Ivana I. Božić
”Nevermind”, “Black Album” & “Ten” 25 godina posle
“The best revenge is to live on and prove yourself.
Be stronger than those people. And then you can come back.”
Eddie Vedder (Pearl Jam)

Godina 2016. sigurno neće toliko ostati u sećanju po nekim sjajnim muzičkim albumima koliko po tome što su neki od najvećih muzičkih stvaralaca zauvek otišli u muzičku Valhalu. No, ove godine neki od albuma koji su napravili prekretnicu u muzici, poput Nirvaninog “Nevermind”, “Metallica (Black album)” benda Metallica ili Pearl Jamovog “Ten”, obeležavaju svoje male jubileje od četvrt veka.
Čitav svet, pa tako i muzički, odavno je na nekoj vrsti retro-reciklaže i u raljama konzumentskog vrlog novog XXI veka gde je čak i muzika pretvorena u proizvod za jednokratnu upotrebu. U prilog tome da reciklaža nije uvek loša pojava, ide povampirenje i popularizacija vinilnih izdanja. U muzičkom svetu, danas žanrovski bogatijem no ikad, i dalje se blaga prednost daje ostvarenjima koja su nastajala pre dvadeset ili trideset godina. Na pitanje zašto je to tako, većina domaćih muzičara saglasila se oko stava da je razvoj tehnologije snimanja i manipulacije zvuka (produkcija i postprodukcija) s jedne strane olakšala proizvodnju albuma ali s druge strane dovela do neke vrste hiperprodukcije. Album je moguće snimiti i u kućnoj varijanti, u nekoj vrsti improvizovanog studija, dok je nekad prava sreća bila dokopati se profesionalnog studija i nedeljama snimati.

Pre 25 godina, tada mladi bendovi Pearl Jam, Nirvana i Soundgarden objavili su albume kojima su napravili prekretnicu u svojim karijerama i zauvek se upisali u sve muzičke enciklopedije. Te iste, 1991. godine, tada već renomirana Metallica objavila je istoimeni album, široj javnosti poznatiji kao “Black album” i tako, kasnije će se ispostaviti, napravila stvaralačku granicu u svom opusu.

Od Nirvana bebca do odlaska u istoriju
Osećaj protoka vremena postao je relativan pojam, posebno u današnje vreme. Kada se čuje neka od pesama: ”Smells Like Teen Spirit”, “In Bloom”, “Come As You Are” ili “Lithium”, prva asocijacija je slika bebe koja pliva u bazenu jureći novčanicu. Čuvena Nirvanina beba sa omotnice albuma ”Nevermind”, Spenser Elden, sada je mladić od 25 leta. Krajem septembra 2016. godine, na godišnjicu objavljivanja albuma, skoro svi mediji bili su preplavljeni Spenserovim fotografijama u bazenu nalik na onu sa albuma ”Nevermind” (iako je on takvu fotografiju pravio i za desetogodišnjicu 2001. godine, kao i za 17 godina od albuma (2008. godine) i 20 godina (2011. godine). Inače, ideja za ovakvu omotnicu potekla je od samog Kobejna koji je bio fasciniran porađanjem u vodi. Nakon gledanja jednog takvog dokumentarca sa Dejvom Grolom, Kobejn je hteo da na omot Nirvaninog albuma stavi upravo sliku porađanja u vodi. Umesto toga, fotograf Kirk Vedl uslikao je u bazenu za bebe sina svog prijatelja kako pliva prema novčanici dolara na udici. Kasnije je Kobejn odbio da se za potrebe prodaje albuma u nekim radnjama sa fotografije ukloni bebin penis.
Album ”Nevermind” objavljen je 24. septembra 1991. godine i tada nije samo izvukao Nirvanu na površinu jezera popularnosti, već je uticao da grunge i alternativni rok dobiju primat na radiju i televiziji, pre svega na popularnom mejnstrim muzičkom kanalu MTV.

Nakon albuma prvenca, ”Bleach”, Nirvana je, u saradnji sa producentom Butch Vigom otpočela snimanje svog drugog albuma koje je trajalo preko godinu dana. Iako je prvobitno bilo planirano da i drugi album (poput prvog ”Bleach”) bude objavljen za nezavisnu izdavačku kuću, turneja sa bendom Sonic Youth donela je potpuni preokret te je Nirvana potpisala za velikog izdavača DGC. I sam Kobejn bio je veliki fan benda Sonic Youth, a posebnu radost pričinio mu je nastup Nirvane na početku letnje turneje Sonic Youtha, 1991. godine.

Tokom snimanja pesama za ”Nevermind”, na početnim sesijama bubnjeve je svirao Čed Čening. Njega kasnije smenjuje Dejv Grol koji u bendu ostaje sve do njegovog neslavnog kraja.
”Endless, Nameless” nastala je nakon jedne sesije snimanja materijala za ”Lithium” dok se Kobejn borio da gitarske deonice odradi kako treba. Iz toga je proizišao bučan, agresivan snimak a bend je odlučio da ga stavi na kraj albuma kao skriveni snimak nakon deset minuta pauze posle balade ”Something in the Way”. Međutim, inženjer zvuka Haui Vajnberg usmenoj odluci da se ova pesma doda nije pridao značaja, tako da je pesma tek kasnije dodata.

Sam Kobejn je govorio kako se stidi konačnog miksa albuma, te je bend odlučio da dovede producenta Endi Valasa koji je radio sa Slayerom.

Inače, Nevermind je prodat u preko 24 miliona primeraka širom sveta i dan-danas je jedan od nezaobilaznih albuma mnogih generacija koje otkrivaju svet muzike. Zašto se neki novi klinci i dalje pronalaze u lirici koju nosi Nevermind? Verovatno osete energiju koju taj album nosi, identifikuju se sa dilemama, strepnjama i strahovima jedne generacije koji su ostali utisnuti u pesme a sa njima i duh jednog vremena.

Crni dani mladih metalaca
Tokom svoje karijere Metallica je nekoliko puta okretala kormilo i jedrila ka nekim novim horizontima. Prvo okretanje desilo se sa jednim od njihovih najprodavanijih albuma, istoimenim ”Metallica” ili kolokvijalno ”Black albumom”, koji je svetlost dana zvanično ugledao 12. avgusta 1991. godine. I to je zvanični prelazak sa čistog thrash metala ka mejnstrimu. Bend je snage ukrstio sa producentom Bobom Rokom kako bi napravili upeglan album sa dosta prepoznatljivih nota i balada ali da i dalje bude heavy, bez da se izgubi u potpunosti veza sa korenima benda. U osnovi, mnoge pesme sa ”Black albuma” nastale su tokom “…And Justice for All” turneje ali im je završnicu ipak dodao Bob Rok. Tako je, na primer, zahvaljujući Rokovoj ideji da spuste štim u “D”, umesto dotadašnjeg “E”, pesma “Sad But True” dobila dodatni šmek. Više od osam meseci trajalo je snimanje celokupnog materijala a bend i producent bili su zadovoljni albumom tek nakon trećeg kompletnog remiksa što je, zajedno sa prethodna dva, koštalo preko milion dolara.

Bez obzira na stvaralački mukotrpan proces, Metallica je uspela da izbaci album koji je koketirao podjednako i sa starim fanovima ali i sa nekim novim komercijalnijim. Pesme sa ovog albuma poput ”Enter Sandman”, ”The Unforgiven” i ”Nothing Else Matters” i dalje su rado slušane, posebno među nemetal populacijom. Album je prodat u preko 30 miliona kopija širom sveta. Prema Billbordovim podacima, od februara 2014. godine album se u proseku prodavao u dve do tri hiljade kopija nedeljno.

Prva pesma koja je napisana za “Black album” bila je “Enter Sandman”. Muzika je napisana za nepuna dva dana, a Džejms Hitfild radio je tekst. Međutim, kako je originalni tekst govorio o detetu koje misteriozno umire u svojoj kolevci, ostatak benda, menadžment i producent zamolili su ga da malo ublaži tekst..

Kako su želeli da na albumu imaju osećaj kao da se svira uživo, prvi put su svi članovi benda snimali materijal zajedno u studiju. Poseban mračni vajb koji se oseća na albumu rezultat je duševnog stanja trojice članova benda (Lars Ulrih, Kirk Hamet i Džejson Njusted) koji su tada prolazili kroz razvode i svu teskobu i uzburkana osećanja pretočili u muziku.

U vreme kada se snimao materijal za “Black album” bila je popularna pesma ”Wicked Game” Krisa Ajzaka. I sam Džejms je bio oduševljen Ajzakovim pevanjem i želeo je da tu tehniku primeni u pesmama ”Nothing Else Matters” i ”The Unforgiven”. Na zabavi preslušavanja albuma, priređenoj u Medison skver gardenu, Džejms je mislio da se fanovima toliko neće dopasti ”Nothing Else Matters” da će početi da povraćaju. Kako se kasnije pokazalo, njegove strepnje nisu bile opravdane. Pesma je bila i više nego prihvaćena i danas je opšte mesto u muzici (čak i da niste upoznati sa opusom benda ili ne slušate metal, čuli ste ”Nothing Else Matters”).

 

Desetka za one koji osećaju da su živi

Debitantski album grandž sastava Pearl Jam, “Ten”, od samog pojavljivanja, obezbedio je značajno mesto ovom bendu u istorijskim rokenrol čitankama. Album je objavljen 27. avgusta 1991. godine i prodat je u oko 13 miliona kopija samo na teritoriji SAD. Njegov značaj ogleda se i u tome što je popularisao rok scenu Sijetla, ali i grandž kao pravac. ”Ten” je otvorio i debatu na temu da li je Pearl Jam dobro prodavan proizvod velikih izdavača ili su u pitanju posvećeni umetnici čija muzička vizija je punila koncertne arene.

Iako se i danas svrstava u kultne albume, ”Ten” je snimljen sa jako skromnim budžetom a sam bend nikada nije očekivao da će album postići tako veliki uspeh. Prilikom fotografisanja za omot albuma, veliki drveni natpis ”Pearl Jam” ispred koga bend stoji u ”svi-za-jednog” pozi, zapravo je napravio basista Džef Ejment koji je bio i umetnički direktor dizajna za omot albuma ”Ten”.

Tokom januara 1991. godine, Pearl Jam snimio je nekoliko pesama u London Bridge studiju u Sijetlu sa producentom Rik Parašarom. Jedna od tih pesama bila je ”Alive”. Kako bend kasnije nikako nije mogao da ponovi snagu i intenzitet izvođenja sa tog prvog snimka, opredelili su se za njega.

Singl koji je najavio album bio je upravo ”Alive”. Pevač Edi Veder imao je ideju da tri pesme budu celina koja će ispričati jednu priču, nešto kao mini rok opera. Prva bi, naravno bila ”Alive” koju je on bazirao na priči o tome kako njegov očuh nije njegov pravi otac, i da je njegov biološki otac preminuo. Druga u trilogiji bila bi ”Once”, koja bi se bavila time kako sin nije mogao da izađe na kraj sa tim saznanjem i kako je postao serijski ubica.
”Footsteps”, treća pesma, bavila bi se njegovom eventualnom egzekucijom. U jednom intervjuu za časopis «Rolling Stone», Veder je prokomentarisao kako je to moderan način izlaženja na kraj sa lošim životom i da mu je drago što je postao tekstopisac.

Inspiraciju za tekst pesme ”Jeremy” Veder je pronašao u dva stvarna događaja iz života o pucnjavi u školi. Inače, za ovu pesmu snimljen je i spot koji na ceremoniji MTV video muzičkih nagrada 1993. godine osvojio priznanje za najbolji video.

U vreme kada je izdat ”Ten”, sve američke velike izdavačke kuće već su polako počele da prelaze na novi medijum – kompakt diskove. Vinilna izdanja bila su rezervisana samo za nova izdanja izvođača koji bi imali dobru prodaju. U to vreme, niko iz izdavačke kuće Epic nije očekivao da će ”Ten” dostići zlatni tiraž u Americi. Album se na vinilu pojavio tek krajem novembra 1994. godine, istog dana kada i treći album ”Vitalogy”.

Pročitajte i...

Ostavite odgovor