Razgovarala: Katarina Aleksandrović
Foto: Privatna arhiva
Verujem da i ono što u određenom trenutku deluje nemoguće zapravo jeste ostvarivo.
Apsolventkinja na Departmanu za anglistiku Filozofskog fakulteta u Nišu, volonter u brojnim organizacijama i pesnikinja, Maša Milošević, jedna je od onih kojima je svaki dan ispunjen od početka do kraja.
Međutim, u svim obavezama, ali i stvarima koje radimo iz zadovoljstva, jedna stvar ostaje najbitnija – ne izgubiti sebe i sačuvati svoje mentalno zdravlje.
Balans je nekada teško pronaći, a Maša je, uprkos poteškoćama koje je imala i prevazišla, davala i više od sebe u brojnim organizacijama, na fakultetu, ali i u pisanju – koje predstavlja svojevrsni omaž onom najranjivijem što nosi u sebi.
Na samom početku razgovora, Maša je istakla u kojim je sve udruženjima aktivna kao volonter i šta to za nju predstavlja. Pored toga, Maša je i student–mentor na Filozofskom fakultetu, a predaje i engleski jezik.
„Straanyy je zaista sjajna organizacija. Prvi put kada sam otišla na jedan njihov događaj, malo je reći da sam se zaljubila. Videla sam koliko ljudi voli da dolazi i da koristi jezike koje možda nemaju priliku često da govore. Kada sam se pridružila ESN-u, mnogo sam radila sa strancima. Imali smo ih nekoliko, i sa većinom sam i dalje u kontaktu. To mi se posebno dopalo jer se često koristi više jezika, pa sam imala priliku da primenim sve koje znam. Što se Crvenog krsta tiče, oduvek sam želela da budem deo te organizacije i da doprinesem više od onoga što svakodnevno radim. Upravo zato sam odlučila da se priključim i tamo, kako bih kroz svoje znanje jezika i iskustvo mogla da pomognem drugima“, objasnila je Maša.
Iako je član više udruženja, Crveni krst je ono koje joj je najviše značilo. Bilo da je reč o njenom profesionalnom ili ličnom razvoju, odatle je ponela važne životne i poslovne lekcije. Kako sama kaže, upravo joj je angažman u Crvenom krstu pomogao da prevaziđe sopstvene izazove i pronađe sigurnost u sebi.
„Crveni krst mi je posebno važan, najviše zbog toga što sam osoba koja je imala mnogo napada anksioznosti. Zaista mnogo. Jedna žena iz Crvenog krsta, Aleksandra, koja je psiholog, posebno mi je pomogla. Rekla sam joj da imam problem sa tim što često paničim kad treba da odustanem od nečega ili pustim kontrolu. Ona mi je tada rekla nešto što mi je ostalo zauvek u sećanju – da je strah samo trenutno stanje u kojem se nalazimo, i da ako mu dopustimo da postane stalno prisutan u našem životu, tada gubimo slobodu. Od tada pokušavam da to primenjujem svakog dana. U profesionalnom smislu, u Crvenom krstu sam naučila kako da se ponašam u različitim situacijama, naročito u radu sa đacima petog i šestog razreda. Oni su mi pomogli da se oslobodim, da naučim kako da komuniciram i pronađem najbolji pristup u radu sa mladima, što će mi mnogo značiti kada jednog dana počnem da radim kao profesor. Mogu iskreno da kažem da sam mnogo napredovala, kako lično, tako i profesionalno“, navela je ona.
PROČITAJTE NA ISTU TEMU:
Sa organizacijom Maša nema problema. Iako postoji mnogo stvari na koje treba da se fokusira, uz dobar plan sve teče kako treba.
„Obično pravim raspored za narednu nedelju – nedelju dana unapred. Nemam strogo određen redosled šta radim prvo, a šta poslednje. Više se vodim time da procenim šta mi je zaista važno u tom trenutku. Ako, recimo, ne moram da držim predavanje ili imam slobodan dan, iskoristim ga da se fokusiram samo na jednu stvar. Uvek može sve da se postigne uz dobru organizaciju vremena“, ističe Maša.
Pored gore navedenih organizacija, Maša je i član AIESEC-a. Ova organizacija pomogla joj je da shvati da je, u odnosu na neke druge zemlje, Srbija u pojedinim stvarima slobodnija.
„Mogu da kažem da mnogi stranci koji dolaze ovde imaju poseban način razmišljanja – često misle da su sami i da nemaju nikoga. Kao da upadnu u neku vrstu očaja, naročito tokom prve nedelje boravka, dok se ne naviknu i ne opuste. Najčešće razgovaramo o kulturnom šoku koji dožive kada dođu u Srbiju i o tome koliko je, u nekim stvarima, naša zemlja zapravo slobodnija. Mogu da kažem da se i moj način razmišljanja dosta promenio otkad sam deo te organizacije. Shvatila sam koliko je sve ozbiljno, da ne smeš kasniti, da moraš biti tačan, kreativan i odgovoran. To me je zaista dotaklo i naučilo većoj disciplini, ali i profesionalnosti“, rekla je Maša.
Može se reći da uvek postoji jedan univerzalan problem – finansijski. To je prva prepreka u radu, prema Mašinim rečima, u nevladinim organizacijama, gde sa malim budžetom moraju nešto da organizuju. Iako im to nije problem, na kraju obično odvajaju još novca iz svog džepa.
„Najizazovniji deo rada u neprofitnim organizacijama svakako je finansijski aspekt. Uvek smo ograničeni određenim budžetom, a kada organizujemo žurku ili događaj, želimo da bude što kreativniji i zabavniji da ljudi osete slobodu i dobru energiju. Na primer, prošle godine smo organizovali žurku u jednom lavirintu i tada smo imali budžet od oko 4.000–5.000 dinara za dekoraciju i sve ostalo. Naravno, to nije bilo dovoljno, pa smo malo ’probili budžet’ i sami dodali još. Ali sve to smo radili s velikim zadovoljstvom. Mnogi su nam posle prilazili i pitali da ponovo organizujemo isti događaj, jer su se odlično proveli. Za dekoraciju smo odlazili u Pepco, sekli papire, pravili postere, crtali temperama, sve sami. Pomagali su nam i prijatelji i učesnici. Najlepše od svega je taj osećaj zajedništva koji se stvori – to mi je uvek najdraži deo svakog projekta.“
Motivaciju za bavljenje temama poput mentalnog zdravlja i za pisanje pronašla je upravo u sebi. Kao osoba koja se suočavala sa danima kada jednostavno nije želela da napusti svoj krevet, može iz prve ruke govoriti o procesu oporavka i napretka iz takvog stanja.
„Najveća motivacija za moj angažman i lični razvoj proistekla je iz ličnog iskustva sa problemima mentalnog zdravlja. Prošla sam kroz period u kojem mi je i najjednostavniji zadatak bio izuzetno težak – dani kada nisam mogla da ustanem iz kreveta, da jedem ili da pronađem smisao u svakodnevici. Upravo zato želim da kroz svoj rad i iskustvo doprinesem podizanju svesti o važnosti mentalnog zdravlja i o tome da niko ne mora prolaziti kroz teške periode sam i da tako ozbiljna tema nije i ne sme da bude tabu“, rekla je Maša, pa dodala:
„Verujem da i ono što u određenom trenutku deluje nemoguće zapravo jeste ostvarivo. Proces oporavka i ličnog napretka zahteva vreme, strpljenje i hrabrost, ali je moguć.“
Pored pisanja, Maša je podelila i svoje snove.
„Što se tiče akademskog pisanja, još kao dete imala sam potrebu da pišem o svesti, o sopstvenim mislima, o onome što doživljavam. Ta potreba da razumem i izrazim unutrašnji svet prerasla je u želju da svoje pisanje usavršim na akademskom nivou. Jedan od mojih ciljeva je da objavim dve knjige – jednu zbirku priča i drugu zbirku poezije“, podelila je Maša.
Pored svega prethodnog, Maša je na svom fakultetu uključena u program Student–mentor, pa tako novim generacijama studenata anglistike pomaže kad god i za šta god im je potrebna pomoć.
„Kao student-mentor, jedna od najvažnijih stvari za mene jeste da svojim studentima pokažem da fakultet zapravo nije toliko zastrašujuće mesto. Smatram da je ključno pronaći adekvatan način učenja – pristup koji, naravno, neće odgovarati svima, jer svako uči na svoj način. Zato mi je važno da im prenesem iskustvo metoda koje sam ja isprobala i otkrila kao najefikasnije za sebe. Takođe, želim da im ukažem na to da ispiti ne treba da budu izvor straha, pogotovo ako su se temeljno pripremili. Iako nikada ne možemo znati hoćemo li tačno znati odgovor na svako pitanje, važno je zadržati smirenost i veru u sopstveno znanje. Na kraju, trudim se da im prenesem da početni strah i nesigurnost jesu normalni, ali prolazni. Potrebno je samo vreme da se naviknu na novi sistem, jer prelazak iz srednje škole na fakultet zaista jeste velika promena, ali i prilika za rast i samostalnost“, objasnila je.
MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:
Njena angažovanost, iskustvo i prisutnost na fakultetu pokazuju joj da narušeno mentalno zdravlje nije nešto što se javlja izolovano kod pojedinaca, već postaje generalni problem studenata.
„Vidim da veliki broj studenata zapravo ima problema sa mentalnim zdravljem. Mnogi od njih misle da je to samo umor, da im ne treba ništa novo ili dodatna pomoć. Kada čujem od svojih kolega ili od studenata da se žale, uvek im kažem da mogu da se obrate Psihološkom savetu, koji se nalazi u Banovini. Meni je to mnogo pomoglo, jer su ljudi tamo zaista ljubazni i posvećeni. Volonteri koji rade tamo izdvajaju svoje slobodno vreme da bi aktivno pomagali studentima, što je zaista divno. Iskren razgovor može mnogo da pomogne, jer tuga i stres mogu da se manifestuju na različite načine“, ukazala je Maša.
U svom radu izdvaja dva trenutka koja su posebno ostavila utisak na nju.
„Prvi je bio u Crvenom krstu, gde smo radili sa starijim osobama, pomagali smo im da instaliraju Lidl aplikaciju i da je uspešno koriste. Bila je tu jedna žena koja je stalno dolazila i tokom tog vremena smo, mogu reći, izgradili zaista lep odnos. Kada sam joj konačno objasnila sve i uspeli smo da aplikaciju instaliramo, ona me je pogledala, uhvatila za ruke i jednostavno rekla: ’Hvala.’ Mislim da je to bilo najlepše ’hvala’ koje sam ikada dobila – kada neko zaista ceni ono što si učinio za njega. Taj trenutak me je zaista ispunio.
Drugi trenutak bio je kada smo organizovali Halloween žurku u lavirintu, gde je bilo zaista mnogo ljudi. Događaj je bio toliko uspešan da su kasnije tražili da održimo još jednu reprizu žurke ili da budu češće, jer su im se najviše dopale dekoracije koje smo sami napravili. Mislim da je i to jedno od najboljih iskustava koje sam doživela“, objašnjava Maša.
Sa druge strane, na radionici o mentalnom zdravlju morala je da govori iz svoje kože. Ma koliko izazovno, to je na kraju dalo rezultate.
„Tokom radionice o mentalnom zdravlju morala sam da govorim o svojim ličnim problemima, što je bilo veoma izazovno. Pričala sam koliko je teško potražiti pomoć i kako su me prijatelji bodrili, pokazujući da ništa nije tabu niti strašno. Dok sam pričala, jedna mlađa učenica se prepoznala u mojoj priči i rasplakala se. Nakon predavanja smo razgovarale i i dalje se družimo, što mi je izuzetno dragoceno i pokazuje koliko je važno deliti iskustva i tražiti podršku.“
Kao što se već provlačilo ranije, Maša se pored svega bavi i pisanjem. Pisanju se najviše posvetila na fakultetu, a ima i konkretnu, naizgled neobičnu inspiraciju.
„Počela sam da pišem krajem osmog razreda, a intenzivnije sam se bavila pisanjem tokom srednje škole, a najviše na fakultetu. Najviše me inspirišu moji bake i deke kada mi pričaju svoje priče i ljubavne doživljaje, jer kroz njih shvatam koliko su emocije i sećanja važni u ljudskom iskustvu. Takođe, priroda je jedna od mojih glavnih inspiracija – posebno Mesec i Sunce, koje zamišljam kao dvoje ljubavnika koji će biti zajedno ili neće. Ta simbolika me motiviše da kroz pisanje istražujem odnose, ljubav, vreme i večnost, ali i granice koje ljudsko srce može da voli“, rekla je Maša, pa dodala: „I Dostojevski.“
Njena pesma koju je napisala posle duže pauze i koja nosi naziv Of Lilies (prim. prev. „Od ljiljana“), pesma je koju je poslala New York Timesu, objavljena je na sajtu fakulteta ovog leta i, što je najbitnije, pesma koja kod drugih ljudi budi emocije i fizičke reakcije.
„Prvi put kada sam podelila svoju poeziju, dala sam profesorki da pročita, gde se rasplakala. Nedavno sam je poslala New York Timesu, a tokom leta je objavljena i na blogu fakulteta, gde mogu reći da se ljudima zaista svidela. Bilo mi je posebno drago što sam uspela da izazovem fizičku reakciju kod nekoga – da se stvarno obraduju ili rasplaču. Kao, moje reči su u tebi uspele da probude nešto; samim tim, moja misija je obavljena“, rekla je Maša i dodala:
„Of Lilies je jedna od najličnijih pesama, pre svega zbog simbolike koju nosi i značenja koje cveće predstavlja. Bila je to prva pesma koju sam napisala nakon duže pauze, perioda kada zaista nisam mogla da pišem ništa. Radila sam na njoj dugo, čak sam je nekoliko puta pisala iz početka i vraćala se da pripremim bolju strukturu pesme koja će zaista prikazati ono što osećam. Smatram da je ovo jedna od značajnijih pesama, vrlo lična, gde je nedostatak nečega toliko velik da stvara osećaj postojanja paralelnog univerzuma u sebi.“
Na posletku, otkrila nam je nešto više o svojim budućim planovima, ali i šta bi poručila mlađoj sebi.
„U narednih pet godina planiram da nastavim da budem aktivna u ovim organizacijama. Takođe planiram da stupim u kontakt sa ’Solidarnom kuhinjom’, gde pripremaju obroke za ljude koji to ne mogu da priušte. Volela bih da volontiram i u radu sa životinjama ili u nekoj sličnoj oblasti, jer me to najviše zanima. Takođe bih želela da radim sa decom kojoj je potrebna dodatna podrška u razvoju. Verovatno bih sebi savetovala da je trebalo ranije da se pridružim tim organizacijama i da više vremena posvetim tome, kao i da se trudim da još bolje iskoristim sve prilike koje mi pružaju“, zaključila je Maša za Pressing magazin.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Diploma za zavičaj” koji je podržala Gradska opština Medijana
