Razgovarala: Jana Stanojević
Foto: Privatna arhiva
U vremenu kada mladi često bivaju posmatrani kroz prizmu pasivnosti i nezainteresovanosti, postoje pojedinci koji svojim delovanjem ruše te stereotipe iz temelja.
Milica Marković, studentkinja komunikologije, koja paralelno razvija sopstveni društveno angažovani projekat Femmedia, primer je upravo te tihe, ali postojane promene koja nastaje kada se znanje spoji sa empatijom i upornošću.
U njenoj svakodnevici nema mnogo prostora za pauze. Kako kaže, najteže joj pada organizacija i uspostavljanje ravnoteže između studija i rada na ličnim projektima, ali upravo u tome vidi i ključnu tačku ličnog razvoja.
„Imam dosta obaveza i najveća prepreka je svakako naći balans i organizovati ih da bih postigla sve. Međutim, uz trud i rad i to uspevam da postignem, ali sam se i okružila ljudima sa kojima radim veoma uspešno“, objašnjava Milica.
U takvom tempu, važnost postavljanja prioriteta postaje obavezna. Neki dan počinje kolokvijumom, a završava se sastankom, a nekad obrnuto – sve u zavisnosti od toga šta tog dana nosi veći značaj.
„Važno je da odredim šta je u kom momentu najhitnije i najvažnije. Posebno je komplikovano u ovom periodu kada imam dosta obaveza i u vezi fakulteta, a i u vezi organizacije novog Femmedia događaja“, ističe.
Teorijsko znanje koje stiče na fakultetu vidi kao temelj, ali ne krije da najveće uvide dobija kroz praksu, i to onu koja je počela još u srednjoškolskim danima, kroz volonterski angažman.
„Znanje je samo temelj, dok kroz praksu gradiš svoje veštine i na kraju imaš finalni proizvod kao šlag na torti.“
Upravo je jedno takvo iskustvo van zemlje bilo ključni okidač za nastanak Femmedia-e.
MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:
Zorana Antanasković: Najviše me privlači mogućnost da nečemu što je odbačeno dam novu vrednost
Dok je boravila na BOLD razmeni u Sjedinjenim Američkim Državama, u razgovoru sa profesorima sa Univerziteta u Nebraski primetila je razlike između tamošnjih i domaćih medijskih praksi.
„Kako i sama studiram medije, bilo mi je vrlo jednostavno da te stvari povežem. Zvučaće malo paradoksalno, ali mene najviše motiviše to što mediji u Srbiji nisu slobodni, a ni inkluzivni po pitanju žena, pa tako, nažalost, uvek ima materijala da se o tome priča“, naglašava Milica.
U središtu njenog aktivizma nalazi se borba za etičke, rodno osetljive i inkluzivne medije.
Srbija, kako kaže, i dalje nosi snažno patrijarhalno nasleđe koje se direktno reflektuje u načinu na koji se u medijima govori o ženama, nasilju i društvenim problemima.
„Grad u kome sam odrasla, Zaječar, nema neki direktan uticaj, ali Srbija kao zemlja svakako da ima – jer je puno nepravilnosti po pitanju etike u radu naših medija.“
Rad na projektu koji se bavi tako osetljivim temama nije samo tehnički izazovan – on nosi i emocionalnu težinu.
„Ponekad je to zaista teško. Ne mislim samo vremenski. Konstantno sam okružena informacijama koje su vrlo često negativne, posebno kada se rade analize izveštavanja o nasilju nad ženama i femicidima. Od takvog istraživanja zaista ume da mi bude loše“, priznaje.
Upravo tu dolazi do izražaja važnost studija, koje joj pomažu da bolje razume fenomene i da ih „nazove pravim imenom“.
Pored znanja, organizacije i podrške, tu je i ono što se ređe pominje – umor, perfekcionizam i sumnje.
„Ja sam perfekcionista, pa mi teško pada kada ne mogu sve da uklopim da bude savršeno“, dodaje.
Ipak, baš u tom nesavršenstvu, kako kaže, leži i najvažnija lekcija koju je kroz Femmediju naučila.
„Da je u redu da nešto ne ide onako kako sam zamislila.“
Uloga liderke, koordinatorke i kreativne pokretačice zahtevala je od nje i razvoj brojnih veština – od rada sa ljudima do savladavanja birokratije.
„Naučila sam da je važno pratiti ritam ljudi sa kojima radim, što svakako nije neka glavna odlika lidera, ali pored toga što vodim tim, moram i da naučim da ga pratim.“
Otkriva i da joj je rad na projektu neočekivano otvorio vrata u svet administracije.
„Kako smo mi jedna ‘šalteruška’ zemlja, kada je u pitanju preduzetništvo, najviše sam naučila o birokratiji i papirima. To nikada nisam mislila da će mi biti potrebno, ali eto – došao je trenutak kada i to moram da znam.“
Upitana šta bi poručila drugim mladima koji žele da pokrenu nešto svoje, ne okoliša.
„Važno je da kada vas nešto muči, to i pustite napolje. Šta god da vidite kao društveni problem, ukažite na to. Verujem da nas je, posebno ova godina, naučila tome da ne guramo stvari pod tepih.“
Pored Femmedije, angažovana je i kao urednica portala Youth Vibes, što predstavlja dodatni izazov u raspoređivanju vremena, ali i novu priliku za učenje.
„Poenta je da balansiram svoje obaveze, da osluškujem svoj tim i da dajem sve od sebe da se teme koje su mladima važne čuju glasno.“
Tajna uspeha, kaže, leži u dobroj organizaciji i još boljim saradnicama.
„Uglavnom se međusobno pomažemo i dopunjujemo, posebno sada tokom ispita.“
Vođenje tima, kako priznaje, naučilo ju je važnoj stvari – da bez iskrenih namera i rada iz srca ništa nema smisla.
„To je jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila. Takođe i da je saradnja ključ uspeha i u organizaciji, i na ličnom, ali i na poslovnom planu.“
Priča ove studentkinje pokazuje da društveni aktivizam i obrazovanje ne moraju da budu razdvojene staze – naprotiv, oni se mogu nadopunjavati i osnaživati.
U vremenu koje često podstiče apatičnost, Femmedia i slični projekti podsećaju da je promena moguća – i da ponekad kreće upravo sa studentske klupe.
PROČITAJTE NA ISTU TEMU:
Jelena Trajković: Umetnost dopušta više od onoga što sam joj do tada davala
Uprkos izazovima i umoru koji prate rad na više frontova, Milica ne posustaje. Naprotiv, nove ideje i planovi za Femmediju već su u nastajanju.
„Za sada je definitivno vidim kao zajednicu, jer mislim da je u ovom trenutku jako važno da se međusobno podržavamo i pomažemo. Femmedia jeste medijska platforma, ali bez zajednice koja je održava i podržava, ne bi bilo moguće da skrenemo pažnju na svaki problem na koji naiđemo. Zato je važno da to sestrinstvo i međusobno pomaganje održavamo.“
U osnovi Femmedije nije samo ideja o medijskom prostoru za žene, već i o stvaranju okruženja u kojem je svaka mlada osoba ohrabrena da razmišlja kritički i govori glasno.
Milica ističe da su upravo prethodne generacije žena utrle put današnjim aktivistkinjama.
„Apsolutno verujem da su mlade žene danas spremnije da javno govore o nepravdi. Imale su vetar u leđa od žena koje su kroz to već prošle. Bez feministkinja iz prošlog veka, bez revolucije i 8. marta, ženski glas bi zauvek ostao ugušen. Kada se jedna podigla i progovorila, svakoj sledećoj je bilo lakše da to isto učini.“
Taj duh solidarnosti i borbenosti Milica je posebno osetila tokom studentskih protesta koji su obeležili prethodnu godinu.
„U oba slučaja – i kao studentkinja i kao neko ko se bavi medijima – doživela sam ih vrlo emotivno“, priznaje.
„Ti protesti su za mene borba za jedno normalno i pravično društvo. Sada, godinu dana kasnije, podsećam sebe zbog čega su počeli i zašto su važni. Bili su prelomni trenutak i za mene i za medije.“
Govoreći o medijskoj slici koja je pratila te događaje, Milica ne skriva razočaranje.
„Pokrivenost nije bila fer. Iako ima mnogo nezavisnih medija koji su posao radili fantastično, naš najvažniji izvor demokratije – RTS – pravio se da se protesti ne dešavaju. To je srž našeg problema. Ono što plaćamo, ne dobijamo. Malim, lokalnim medijima svaka čast na svemu, ali o saradnicima vlasti i propagandnoj mašineriji sudiće pokolenja.“
Ipak, iz te borbe, kaže, iznedrilo se nešto daleko važnije – zajedništvo.
„Protesti su pomirili ono što se decenijama u Srbiji trude da posvađaju. Novopazarci su ušetali u Novi Sad, dočekani zagrljajima i aplauzom. Ljudi koji su godinama bili na margini zemlje sada su u centru solidarnosti. Studenti su pomirili porodice, vratili veru da može bolje. Ljudi imaju želju da pomažu jedni drugima – vidimo prevoznika Jaćimovića, vidimo spremane ručkove, pređene kilometre. Ljubav je sada vidljiva na ulici.“
Na pitanje da li među mladima i dalje postoji strah od suprotstavljanja sistemu, Milica odmahuje glavom.
„Mislim da straha više nema. Jer prosto nema mesta za strah. Mladi su glasni u svojim željama, konkretni u zahtevima, hrabri u koracima. Nema prostora za vraćanje na staro. Promene su neminovne – i one su već počele.“
U njenim rečima ogleda se vera da generacija kojoj pripada ima snagu da menja tokove, bez obzira na prepreke.
I da je upravo u toj kombinaciji obrazovanja, aktivizma i međusobne podrške sadržan odgovor na pitanje kakva Srbija može postati.
„Promena ne mora da počne od velikih sistema. Dovoljno je da krene iz zajednice, iz razgovora, iz želje da razumemo jedni druge. Kad to naučimo, sve drugo dolazi lakše“, zaključuje Milica.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Diploma za zavičaj” koji je podržala Gradska opština Medijana
