Društvo

Povreda je iza mene, ali odgovornost još čeka: Priča studenta koji nije odustao nakon nasilja na protestu

Piše: Staša Gašević

Foto: Žarko Đokić

13. avgusta, dok se grad Niš pripremao za još jedan protest ispred prostorija SNS-a, niko nije slutio da će jedan student izaći iz mase povređen, ali sa još jačom voljom za borbu. Dan uoči protesta na kome je zadobio povrede, student V. već je bio na ulici.

Prethodne večeri okupljanje ispred SNS prostorija prošlo je mirno, policija nije koristila suzavac niti silu. Međutim, iz drugih delova Srbije stizale su informacije o incidentima i nasilju. U Beogradu je, činilo se, tenzija najviše odjekivala.

Sutradan, dan kada će doći do incidenta na istom mestu, za njega je bio sasvim običan. Završavao je obaveze, bavio se poslom i nije planirao ništa drugačije od uobičajenog.

Na proteste dolazio je redovno, pomagao koliko je mogao i bio prisutan gotovo od samog početka studentskih okupljanja. Kada je čuo da je masa građana mirno potisnula policijski kordon tokom protesta, odlučio je da se pridruži.

„Nisam mislio da će biti nasilja. Od početka blokada pa do tada nije bilo prekomerne upotrebe policijske sile u Nišu“, kazao je. ,,Okupljanje je bilo mirno, ljudi su znali zašto su tu i niko nije tražio sukob.’’

Foto: Žarko Đokić

Foto: Žarko Đokić

Kako je tačno došlo do incidenta, V. se danas ne seća u potpunosti. Sećanja su mu zamućena, kao da je telo reagovalo brže nego svest. Ono čega se jasno seća jeste momenat kada je masa građana počela da se pomera zajedno sa policijom. Pamti približavanje ka policijskom kordonu, buku i uzvike.

,,Osećao sam napetost i kolektivnu odlučnost da se ne povučemo“, ispričao je.

Masa je podignutih ruku mirno kretala ka kordonu, ali u sledećem trenutku situacija se potpuno promenila.

Bez upozorenja, pripadnici žandarmerije naglo su ga uhvatili za ruke i počeli da ga vuku sa svih strana, izvlačeći ga iz mase. Više policajaca držalo ga je, ograničavajući svaki njegov pokret, dok ga je jedan od njih više puta snažno udarao laktom u potiljak.

Pokušaо je instinktivno da se zaštiti, ali su mu ruke bile pritisnute i zadržane. Ljudi oko njega vikali su da ga puste, pokušavajući da mu pomognu tako što su ga povlačili nazad i gurali policiju.

,,U tom trenutku nisam razmišljao ni o čemu drugom osim kako da se izbavim. Bio sam svestan da me drže, ali nisam uspeo da se izvučem’’, rekao je V. „Dok sam primao udarce u potiljak, ostali pripadnici policije su me držali.“

Svest mu je na trenutak bila zamagljena pod naletom adrenalina. „U jednom momentu video sam da bacaju suzavac, a već u sledećem bio sam na zemlji“, prisećao se. Osećao je kako ga policija odvaja iz mase, držeći ga za ranac.

Iako su se građani trudili da ga izbave, policija ga je, uprkos otporu mase, na kraju izvukla i odvela sa strane. Sve se odvilo jako brzo – u jednom trenutku bio je deo mase, a već u sledećem izdvojen, u stanju šoka i potpune dezorijentacije.

Foto: Žarko Đokić

Foto: Žarko Đokić

Nakon što su ga odvukli sa protesta i izdvojili iz mase, pripadnici policije su ga upitali da li želi da sarađuje. Odgovorio je potvrdno. Ubrzo potom je odvezen u policijsku stanicu, odakle je kasnije pušten. U tom trenutku nije razmišljao o onome što mu se dogodilo, već o tome da li je dobro. Adrenalin je, kako tvrdi, potisnuo bol.

„Koliko sam brinuo za sebe, toliko sam brinuo i za druge“, naveo je.

Tek pola sata kasnije počeo je da oseća otok u levoj ruci i prstima, kao i nemogućnost da ih pomera. Ozbiljnost povreda shvatio je tek nakon što je pušten iz policijske stanice.

Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, nakon svega, odlazi u ambulantu. Lekari konstatuju prelom prstiju i nagnječenje leve ruke. Fizički oporavak trajao je oko mesec dana i odvijao se kod kuće.

„Lakše mi je bilo podneti fizičku bol nego psihičku’’. Ta rana je ostala,  ne zbog bola, već zbog potrebe da se pronađu odgovorni. Ne samo za mene, nego i za sve ostale.“

Trauma i pronalaženje odgovornih nisu ga napustili, ne samo zbog njegovog slučaja, već zbog svih koji su bili deo protesta.

I pored povreda, V. nije razmišljao o povlačenju. Kaže da je još iste večeri, pre nego što je uopšte bio svestan ozbiljnosti povreda, planirao da se vrati na protest.

„Nisam odustao“, dodaje on. „Znao sam da se ovo neće završiti. Video sam i gore nasilje i teže slučajeve – ovo je samo dodatno učvrstilo moje ideale.“

Nakon incidenta, protesti u Nišu nisu stali. Naprotiv, narednih dana okupljanja su se nastavila i bila su sve brojnija. Okupljanja su bila ispunjena snažnom napetošću, strahom i nasiljem. Grad je živeo u stanju neizvesnosti, a na ulicama se osećala težina onoga što se dogodilo.

V. je sve to pratio sa strane, oporavljajući se od povreda, uz snažan osećaj krivice što zbog zdravstvenog stanja nije mogao da bude zajedno sa ostalima.

,,Najviše me je bolelo to što nisam mogao da budem tamo, uz svoj narod, u trenutku kada je bilo najteže’’. Tih dana sam shvatio da ne smemo da stanemo. Ono što se meni dogodilo nije bio jedini slučaj, već deo mnogo većeg problema’’, rekao je.

MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:

Godinu dana od početka blokada u Nišu: „Neizdrž” koji i dalje odzvanja

Kako su dani prolazili, tenzije su se postepeno smirivale, protesti su se utišivali, ali se sećanje na naselje nije gasilo – ostalo je kao opomena i podsetnik.

Među brojnim studentskim aktivnostima kojima prisustvuje, posebno se ističe svojom aktivnošću u radnoj grupi za proteste. Na studentsku borbu gleda kao na jedan od najdivnijih i najvidljivijih oblika otpora u poslednjih nekoliko godina.

„Ona se suprotstavlja trenutnom režimu, traži odgovornost, izlazi sa konkretnim zahtevima i idejama“, objašnjavao je.

Iako su slučajevi nasilja obeležili pojedine proteste, V. smatra da se o toj temi danas govori znatno manje nego u trenutku kada su se događaji desili. Smatra da se društvo prebrzo naviklo na brutalnost. Govori kako bi se većina ljudi povukla nakon ovakve izloženosti stresu. Od samog starta planirao je da se vrati jači i spremniji.

,,Strah postoji, ali ne sme da bude jači od potrebe da se stvari menjaju’’, ističe.

Kada se danas seti tog događaja, prvo na šta pomisli jeste bes.

„Moj lični, ali i kolektivni bes naroda“.

Ipak, iza tog osećaja ostaje i nešto drugo, a to je uverenje da borba neće stati.

„Uvek će postojati neki oblik nepravde i korupcije, ali važno je da ne odustanemo“, kazao je. Posebno ističe podršku koju je dobio od kolega, prijatelja i porodice. „Bez pitanja su bili tu uz mene, i pre i posle incidenta.“

Njegova poruka onima koji učestvuju u studentskim protestima je jednostavna: da ne odustaju.

„Narod je uvek jači“, ističe, uveren da se borba ne završava onda kada nastupi strah, već onda kada se na njega pristane.

Pročitajte i...