Film

Fenomen serije „U klinču” i mladi na našim TV ekranima

Piše: Jovan Živković

Kada je prvog marta ove godine najavljen početak snimanja serije „U Klinču”, malo ko je mogao da pretpostavi kakva se čorba krčka iza kulisa. Autori serije Miloš Avramović i Aljoša Ćeranić okupili su ekipu koja, sportskim žargonom rečeno, predstavlja spoj mladosti i iskustva. Pored glumačkih imena kakva su Nikola Kojo, Sergej Trifunović, Svetlana Bojković, Branka Katić i Nebojša Dugalić, svoju priliku da pokažu sav svoj talenat dobili su mladi glumci koji su tek u periodu afirmacije svojih glumačkih imena.

Glavna uloga ipak nije pripala glumcu, već trenutno jednom od najpopularnijih muzičara naše, pa i regionalne scene – Mihajlu Verunoviću, poznatijem kao Vojaž. Imena koja su angažovana garantovala su da će serija dobiti priliku i kod mlađe i kod starije publike. Zadatak koji su dobili bio je da ispričaju jednu sasvim običu priču o odrastanju i sazrevanju, ali i da, posle jako dužeg vremena, verodostojno prikažu mlade.

„Seranovi”, „Tri Hill”, „Okrug Oranž”, serije su koje su popularnost stekle upravo u prikazivanju života i vremena u kome su ljudi tada živeli. Iako su bile namenjene svim uzrastima, glavni akcenat bio je na mladima (deca i tinejdžeri), za njih su i pravljene. Naše ekrane su, takođe,  jedno vreme okupirale serije ovakvog tipa, kao što su „Neki novi klinci” i „Priđi bliže”. I dok je njihova popularnost na zapadu ostala nepoljuljana, mi smo ostali na reprizama „Srećnih ljudi” i „Boljeg života”. Mnoge to i ne čudi, s obzirom na to da sve što smo dobijali ovih godina jesu stereotipna ostvarenja prepuna izlizanih fora i klišea.

Poslednji u nizu primera jeste „Moja generacija Z”. Priča o devojci-blogerki koja dolazi u novo okruženje i koja upada u klasične drame srednjoškolskog života, nije ništa novo. To što nju i njene vršnjake snalazi sve ono što je snalazilo mnoge starije generacije u toj dobi nam govori da autori serije ne poznaju mlade dovoljno kako bi predstavili zaplet svojevrstan današnjim generacijama. Zajedno sa protagonistkinjom koja je prikazana kao klasična „dnevnik je moj najbolji prijatelj” devojka, i drugi likovi izgledaju kao da su izašli iz prosečnih srednjoškolskih američkih komedija od pre 20 godina. Tako imamo glavnog šmekera za kim devojke lude i koji je u svemu savršen sem u učenju, najbolju ribu u školi koja sve gleda sa visine osim svojih trač drugarica, asocijalnog štrebera itd.

Foto: IMDb

I sada se ponovo vraćamo na seriju „U klinču”. Radnja prati nekoliko mladih naraštaja na njihovim velikim životnim raskrsnicama. Aljoša Kovač (Vojaž) sin je poznatog boksera Velje Kovača (Nikola Kojo), koji je ujedno i njegov trener. Ipak, Aljošina želja je da se bavi stvaranjem muzike, a nakon što biva primeljen na FDU (Fakultet dramskih umetnosti), smer Muzička produkcija, on odlučuje da batali boks, što će inicirati sukob sa njegovim ocem koji će ga isterati iz kuće.

Odlazi kod svog drugara Simketa (Matija Ilić), koji živi sa baka Ankom (Svetlana Bojković) i koji dane provodi u igranju igrica i trgovinom kriptovaluta. Njihovo bliže društvo čine još i Aljošina devojka Tea (Teodora Dragićević), koja bi trebalo da upiše studije u Italiji i brat i sestra Filip (Đorđe Mišina) i Vanja (Ivana Zečević). Brat je kockar koji brzo upada u probleme sa dugovima, dok je na sestru, nakon smrti majke, palo da vodi porodičnu kafanu pored neozbiljnog brata i oca alkoholičara. Kasnije će im se pridružiti i Aljošina sestra Milica (Anita Ognjanović), koja ima mnogo više žara za boks od svog brata i koja će u Veljinim očima pokušati da ga zameni.

Najveći plus serije svakako jesu likovi kojima je data dubina i realni motivi po ugledu na njihove vršnjake iz stvarnog života. Oni neće ostati ovakvi tokom cele serije (koja za sada broji 30 epizoda, a najavljeno je i snimanje druge sezone), već će prolaziti kroz karakterni razvoj u skladu sa okolnostima koje ih okružuju i iskustvima kroz koja prolaze. Ovo je jako bitno za priču koja je smeštena u stvarni svet, jer time ih bliže upoznajemo i lakše se identifikujemo sa njima.

Likovi su nosioci priča u ovakvim serijama i  sama njihova raznolikost nikad nije dovoljna. Na primer, serija koja je osvojila tinejdžere početkom ovog milenijuma, „Neki novi klinci”, imala je šablonski napisane likove po ugledu na one holivudske, ali su zato imali dubinu. Toj seriji jeste pomoglo to što karakterizacija još uvek nije bila toliko isforsirana kao danas, ali se, i pored toga, potrudila da svojim likovima ponudi uslove pod kojima bi se promenili i da ih, u skladu sa njima, promeni.

Ciljevi koje mladi danas imaju i koje su njihovi vršnjaci nekada imali, bitno su se promenili, a sa njima i način njihovog ostvarivanja. Danas se pojavljuju kako nova zanimanja tako i novi oblici pređašnjih. Neki novi sportovi su aktuelni, neka nova muzika, neka nova poznata lica i na samom kraju, neka nova kultura. Miloš Avramović se već proslavio filmovima i serijom „Južni vetar”, gde je posebne pohvale dobio upravo za karakterizaciju likova, a njegov scenarijski tim i ovde je pokazao da poznaje prilike među mladima.

Osim ličnosti koje su im date i rečenica koje su im stavljene u usta, pun pogodak napravljen je i sa izborom odeće koju nose, muzike koje slušaju i interesovanja koja imaju. Iako se vodi kao tinejdžerska drama, ova serija sigurno neće biti dosadna ni starijim gledaocima. Dobar deo epizoda odvojen je za starije likove i serija puno pažnje posvećuje kako njima samima, tako i njihovom odnosu sa mlađim likovima kojima su oni roditelji, staratelji ili samo uzori, razbijajući stereotipe koje pripadnici različitih generacija imaju jedni o drugima.

Iako će vas katkad postupci pojedinih likova iznervirati, zapleti koji će uslediti ostaviti bez teksta, a to kako vreme u seriji teče zbuniti (jer veliki broj epizoda, koje su ekvivalent mesecima u njihovom vremenu, likovi nose jakne), ovo je definitivno nešto čemu bi trebalo da date šansu. Možda nije serija o mladima kakvu smo tražili, ali jeste serija o mladima koju smo dobili.

Pročitajte i...