Piše: Jovan Živković
Foto: Wikipedia/Fotografija generisana veštačkom inteligencijom
U srpskom narodu malo je svetitelja čije je ime toliko duboko utisnuto u porodični i kolektivni identitet kao što je to slučaj sa Svetim Nikolom.
Njegova slava, Nikoljdan, danas se smatra najčešćom krsnom slavom kod Srba, do te mere da se u narodu odomaćila izreka da „pola Srbije slavi, a druga polovina ide u goste“.
Ipak, put kojim je kult Svetog Nikole došao do tog mesta bio je dug, složen i duboko povezan sa istorijskim okolnostima u kojima se srpski narod formirao i opstajao.
Prema pojedinim izvorima i žitijima, Sveti Nikola je bio episkop Mire Likijske, u današnjoj Maloj Aziji, u 4. veku.
Živeo je u vreme kada se hrišćanstvo još uvek borilo za svoje mesto u Rimskom carstvu, a njegovo ime već tada postaje sinonim za milosrđe, pravdu i zaštitu slabih.
Učestvovao je na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine, gde je učvršćeno pravoslavno učenje, što mu je obezbedilo posebno mesto u crkvenoj istoriji.
Njegov kult se relativno rano proširio čitavim hrišćanskim svetom, a naročito među pravoslavnim narodima.
OD ISTOG AUTORA:
Vidovdan i srpska istorija: Svi znani i neznani događaji koji su se odigrali na ovaj dan
Kod Srba, poštovanje Svetog Nikole dolazi zajedno sa hrišćanstvom, ali pravi zamah dobija u srednjem veku, u vreme formiranja srpske države i crkve.
Srpski srednjovekovni vladari i vlastela pokazivali su posebno poštovanje prema ovom svetitelju.
Brojne crkve i manastiri posvećeni Svetom Nikoli podignuti su širom tadašnje Srbije – od Kosova i Metohije, preko Raške, pa sve do primorskih krajeva.
To nije bilo slučajno. Sveti Nikola smatran je zaštitnikom putnika, trgovaca i moreplovaca, što je imalo poseban značaj za državu koja se nalazila na raskrsnici trgovačkih i političkih puteva.
Sveti Nikola kao slava
U isto vreme, razvija se i običaj krsne slave, jedinstven u pravoslavnom svetu.
Slava nije bila samo crkveni praznik, već porodični zavet i svedočanstvo kontinuiteta – znak da je porodica opstala uprkos ratovima, seobama i promenama vlasti.
U tom kontekstu, Sveti Nikola postaje idealan porodični zaštitnik: svetitelj narodu blizak, poznat po pomoći siromašnima i kažnjavanju nepravde, ali i onaj koji „razume običnog čoveka“.
Veliki uticaj na širenje Nikoljdana kao slave imale su i seobe Srba. Tokom osmanskog perioda, naročito u vreme Velike seobe krajem 17. veka, srpski narod je sa sobom nosio ono što mu niko nije mogao oduzeti – veru i običaje.
U nesigurnim vremenima, porodice su se često opredeljivale za Svetog Nikolu kao zaštitnika doma, verujući da će ih on čuvati na putu i u tuđini. Tako se njegova slava širila i učvršćivala među Srbima severno od Save i Dunava.
Važan faktor u tome što je Nikoljdan najčešća slava jeste i činjenica da se gotovo uvek slavi kao posna. U siromašnim vremenima, kada je meso bilo luksuz, posna trpeza bila je prihvatljivija i održivija.
To je omogućilo da se slava ne prekida čak ni u najtežim istorijskim trenucima, čime je dodatno učvršćen njen kontinuitet.
MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:
Od šarenih uspomena do minimalističkih trendova: Nova godina ostaje u boji magije
Kult Svetog Nikole preživeo je i modernu istoriju. Tokom perioda socijalizma, kada su verski običaji potiskivani iz javnog života, mnoge slave su se slavile tiho, u krugu porodice.
I tada je Nikoljdan ostao prisutan, često pod izgovorom „porodičnog ručka“, ali sa jasnom svešću o njegovom pravom značenju.
Danas, kada se slava ponovo javno obeležava, Nikoljdan ostaje simbol ne samo vere, već i trajnosti srpskog identiteta.
Njegova rasprostranjenost ne govori samo o religioznosti, već o potrebi naroda da se veže za nešto što nadilazi pojedinca i vreme.
Zbog toga kult Svetog Nikole kod Srba nije tek puka tradicija. On je svedočanstvo istorijskog iskustva, kolektivnog pamćenja i težnje ka pravdi, milosrđu i opstanku.
Upravo u tome leži odgovor na pitanje kako i zašto je Nikoljdan postao najčešća slava – jer je u liku Svetog Nikole srpski narod prepoznao svog večitog zaštitnika.