Knjige

Književna trilogija Ingmara Bergmana

Piše: Aleksandra Gojković
Samo za radoznale i strpljive

Sve je manje knjiga koje imaju moć da čoveka ozbiljno prodrmaju, a to se, izgleda, više i ne očekuje, jer se pojam „zanimljivog“ sve manje povezuje sa ličnim otkrićima a sve više sa sadržajima koji anesteziraju. Romani slavnog švedskog reditelja Ingmara Bergmana (1914-2007) „Najbolje namere“, „Rođeni u nedelju“ i „U četiri oka“, imaju baš tu moć: da čoveka dobro „išamaraju“ i nateraju na analizu sopstvenih slabosti.

Iako ih je „Geopoetika“ objavila onim redosledom kojim su nastajali, romani se, bez imalo smetnje, mogu čitati i od poslednjeg ka prvom, jer svaka od knjiga osvetljava samo jedan deo učestale porodične patologije čiji se elementi prepoznaju i kod „hladnih“ Skandinavaca i kod „toplih“ Slovena. Konačni efekat je sličan onom koji su imali gledaoci serije „Na terapiji“: izvori nekih problema, koje možda prepoznajete i kod sebe ili u svojoj bliskoj okolini, postali su jasniji, perspektive su ogoljene, a da li ćete imati snage da bilo šta promenite, to je već neka druga priča, koja nema nikakve veze sa književnošću i pokretnim slikama. Ali, krenimo od početka!

„Najbolje namere“

Ova knjiga je uspeli spoj romana i memoara i nastala je, kao i druge dve, u zrelim godinama slavnog reditelja (1991), kada je svoju energiju usmerio ka pisanju. Iz romana saznajemo kako su se upoznali i zavoleli Bergmanovi roditelji koji su pripadali različitim socijalnim slojevima, i kako je ta ljubav, za svega dva –tri godine braka, prerasla u mučan zajednički život. U prvom delu knjige čitalac navija za mlade i iluzijama sklone junake, kao što se navija za Romea i Juliju ili za Vronskog i Anu, a u drugom shvata da je i sam ispao naivan jer najbolje namere, o čemu govore i neke narodne izreke, ne garantuju baš ništa. Bergman ovom knjigom postavlja više značajnih pitanja, a sva se, u krajnjoj konsekvenci mogu svesti na tri koja glase: čime čovek treba da se rukovodi kad donosi najvažnije odluke? da li je moguće zaceliti ožiljke nastale u periodu odrastanja? koje su granice ljubavi?

„Rođeni u nedelju“

U švedskoj tradiciji postoji verovanje da ljudi rođeni u nedelju poseduju specijalni dar naglašene osetljivosti i vidovitosti, pa otuda dolazi i naziv ove knjige. Radnja se dešava u drugoj deceniji 20.veka, u letnjikovcu porodice Bergman i fokusirana je na odnos između oca i sina. Dečak je osetljiv (nije džabe od njega postao reditelj!), a otac je previše savladan sopstvenom neurozom zbog koje ne uspeva da se postavi kao čvrsta očinska figura. U pozadini su stariji brat koga ozbiljno drma pubertet i probuđene seksualne fantazije i komšijska deca koja odrastaju u socijalno skromnijim porodicama, sa mnogo manje zabrana. Sve je obojeno učestalim roditeljskim svađama, koje su izvor glavnih briga najmlađeg Bergmana, i nizom surovih dečijih igara koje se u kasnijem životu obično nazivaju „korisnim iskustvom“. Autor se povremeno „vraća u budućnost“ tako da čitaoci dobijaju priliku da vide kako se u kasnijem životu razvijao odnos između oca i sina. Fascinantna je plastičnost, i iz nje proistekla sugestivnost, sa kojom Bergman pripoveda o detinjstvu, prizivajući i kod čitalaca slike sopstvenog „nežnog doba“.

„Razgovori u četiri oka“

Ovaj roman je komponovan u pet poglavlja u kojima rediteljeva majka vodi odvojene razgovore sa bliskim ljudima- pastorom, mužem, majkom i najboljom prijateljicom, a svaki od ovih razgovora predstavlja malu studiju o preljubi, slobodi, moralnim dilemama i potrebi za ljubavlju. Mlada i svojeglava devojka iz „Najboljih namera“, postala je u međuvremenu žena koja je shvatila da sloboda ne zavisi uvek od sopstvenog kapaciteta za slobodu. Kad prevari muža (koji je prikazan kao samoživi slabić, osetljivih nerava i sklon emotivnim ucenama) i reši da mu sve prizna, njen, do tada loš život, postaće još gori. Razlog njenog nenapuštanja muža su deca, jer kao preljubnica, po tada važećim zakonima, ne bi mogla da sa sobom povede i njih. „Razgovori u četiri oka“ su pre svega roman o posledicama pogrešnih emotivnih izbora i o strašnoj samoću udvoje.

I na kraju

Bergman je uzbudljivi pripovedač čije poniranje u ljudsku prirodu na momente priziva romane Dostojevskog, Tolstoja i drugih ruskih klasika. Oni koji vole njegove filmove sasvim sigurno će voleti i ove romane (sva tri su filmovana), a oni drugi slobodno mogu da ih preskoče, sva je prilika da će ih već kod druge-treće strane uhvatiti nagla pospanost.

Pročitajte i...

Ostavite odgovor