Afirmacija ženskog strip stvaralaštva, Intervju

Intervju: Dragana Kuprešanin

SPECIJALNA SMESA KOJA SE STALNO MENJA
Razgovarao: Marko Stojanović

Ko je Dragana Kuprešanin?

Dizajner, slikar i autor stripa – pa zatim isto to, ali obrnutim redosledom, koji se zapravo, stalno menja. Nekada sam svoje radove iz pomenutih oblasti mogla da jasnije razgraničim i definišem, a vremenom ih sve više povezujem i kombinujem, pa ih radije obuhvatam pojmom vizuelnih umetnosti i graničnih medija. I moja prva zbirka stripova „Specijalna smesa” (koju je objavio „Komar”) za čitaoce uglavnom odaje sličan utisak, iako zbirka obuhvata samo kratke alternativne stripove iz perioda od 2004. do 2011. godine. Zbog toga što su mnoge od ovih tabli realizovane u tehnikama atipičnim za klasičan strip (kompjuterska grafika, pastel, kolaž), mnogi radovi iz ovog perioda mogu da se kontekstualizuju kroz dizajn i sliku. Sva ova iskustva, u proteklih nekoliko godina, kao asistent, prelivam u pedagoški rad sa studentima.

Reprint, Srećna galerija SKC, Beograd, Aprilski susreti 2015. – foto: lična arhiva

Nevidljivi talas – eksperimentalni taktilni strip, tabla 29, Likovna galerija Zadužbine Ilije M. Kolarca, 2020. – foto: Milan Kralj


Da li pedagoški rad na školama koje se bave stvaralaštom sa sobom nosi neke drugačije izazove od pedagoškog rada u ostatku obrazovnih institucija, i kakve?

Ovo pitanje je dosta složeno, jer sâmo stvaralaštvo nije isključiva odlika umetničkih polja, a vrlo verovatno stručnjaci određene oblasti najčešće nisu u prilici da sa podjednakim uspehom paralelno istražuju i neku drugu usko-stručnu, u ovom slučaju, ne-umetničku ili ne-vizuelnu oblast, da bi poređenje bilo moguće. U protekle dve decenije visoko obrazovanje je sukcesivno preoblikovano u nekoliko faza i današnji pedagoški izazov u visokom obrazovanju se, po mom shvatanju, najpre tiče dobrog razumevanja savremenih tokova (tendencija) i komunikacije. Iz ličnog iskustva, mogu da poredim rad na Fakultetu primenjenih umetnosti i visokim školama primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu – oba edukativna modela su važna i potrebna, ali dok su fakulteti orijentisani na obrazovanje budućih autora, sadašnje akademije teže komercijalizaciji usmerenoj ka tržištu i industriji. Ono što je zajednička karakteristika programa na fakultetima i visokim školama i ono što simulira njihovu sličnost, je usaglašena implementacija tehnoloških inovacija, neposredan pristup mogućnostima i ograničenjima softvera i uopšteno, digitalna manipulacija sadržajima – što za posledicu ima, uslovno rečeno, relativno ograničen dijapazon rešenja, pogotovu na polju dizajna. Zbog toga smatram da, ukoliko se u budućnosti fakulteti i akademije budu više i jasnije razlikovali, ne samo po kurikulumu već i tehnološkim trendovima, utoliko ćemo imati i bolje rezultate na sceni.

Odakle ona u stripu?

Ili: odakle strip kod mene? Prvo sa „trafike u žutim” – u beogradskoj Rakovici, a onda iz kolekcija starijeg brata koji je pasionirano sakupljao stripove. Iz velikog i bogatog izbora autora, moj sentiment je uvek bila franko-belgijska škola: Uderzo (Alberto Uderzo), Gošini (René Goscinny), Erže (Hergé), ali i nekoliko američkih autora, poput Gulda (Chester Gould). Kasnije otkrivam Šulca (Charles Schulz) i taj-nekada-zvani „intelektualni pristup” stripu me je najviše intrigirao zbog toga što je zahtevao preciznu meru svođenja i drugačiji ritam radnje. Verovatno nije netačno i da sam bar više desetina puta listala i proučavala izdanje „Profesionalne tajne stripa” SAF-a iz 1974. godine. A istina je i da sam obožavala da čitam „Komandanta Marka”, iako mi italijanski autori nisu bili posebno interesantni sve do „Alana Forda” i kasnije Prata. Nije slučajno što za pojedine stripove ističem autora, a za druge sam naslov, jer strip nisam smatrala delom, već radom, pa su me u stripu ipak najviše interesovali linija i vizuelni odnosi, ponegde i crtačka autentičnost, a gde ih nije bilo – jedino ritam radnje. Verujem da umetnost, kroz sadržaje popularne kulture kao katalizatora, najpre dolazi nama. Tek ukoliko nas ti sadržaji podstaknu na stvaranje, kroz svoj izraz možemo da se približimo umetnosti i zatim u njoj tražimo prostor svog delovanja. Danas kao autor stripa, verujem da u stripu delujem, da u prostoru medija ne radim.

Nevidljivi talas – eksperimentalni taktilni strip, tabla 42, Likovna galerija Zadužbine Ilije M. Kolarca, 2020. – foto: Milan Kralj

Nevidljivi talas – eksperimentalni taktilni strip, tabla 35, Likovna galerija Zadužbine Ilije M. Kolarca, 2020. – foto: Milan Kralj


Koja je, po tvom mišljenju, razlika između delovanja i rada u stripu?

U autorstvu i autentičnosti koje menjaju istorijske tokove i prave zanimljive obrte u razvoju određenog medija u kontekstu transformacije. Pod autorstvom ovde smatram idejna razmatranja strukture i konvencija stripa. Najveći broj stripova nastaje kao proizvod pop-kulture, produkt za tržište, dok izuzetno mali broj autora stripa kroz medij želi da predstavi svoju ideju o samom mediju. Moj utisak je da se taj odnos tokom istorije stripa nije isuviše ni menjao. Stihijski se, svakih nekoliko decenija, dogode vrlo blage (a naizgled oštre) alternative, čija se mekoća ogleda u skromnoj medijskoj transformaciji. Stoga, rad u stripu daje rezultate, a delovanje posledice.

Navodiš da si se za strip zainteresovala čitajući glavnotokovske stripove. Tvoja zbirka stripova „Specijalna smesa” obuhvata ipak, kako sama ističeš, alternativne stripove. Zašto?

Za mene je to sasvim logičan sled – zato što je to sve – strip. Stripovi glavnog toka i alternativni stripovi su oduvek smatrani polaritetima, ali među njima zapravo nema posebnih razlika, sem drugačijeg pristupa. Odnosi na strip-tablama, sadržaj u okviru polja, mogu da rukopisno budu drugačiji u komercijalnom strip-albumu ili alternativnom fanzinu, ali se najčešće služe istim elementima i vrlo sličnom organizacijom. Listajući „Specijalnu smesu”, čitaoce zbune table u manga-stilu, nakon digitalnih vektorskih tabli, pa zatim povratak na table islikane pastelom ili kolaž, ali za mene kao autora, ove table zapravo vrlo malo variraju u svojoj formi. Ono što čini razliku u mom strip-opusu, su ne-štampani stripovi ili bibliofilska izdanja i izvođenje stripa iz pop-kulture, što je dosta zahtevan, ali ne i nemoguć zadatak. Ovi eksperimentalni stripovi obuhvataju ideje o stripu u prostoru i prostornim epizodama i nastavcima, taktilnom stripu, sve do performativnog, izvođačkog stripa, čija je zajednička karakteristika izražena konceptualnost.

Kako objasniti strip (ne)prisutnoj publici, izvođenje stripa, eksperimentalni rad 74, Studentski kulturni centar, 2021. – foto: Danica Trajković

Nevidljivi talas – eksperimentalni taktilni strip, detalj table 16 – foto: lična arhiva

Kako se doktorira na stripu?

Razumevanjem, istrajnošću i posvećenošću materiji. Sistematičnošću, dobrom logistikom i izuzetnim ulaganjem. Pretpostavka uspešnosti doktorskog umetničkog projekta u sprezi je sa iskustvom, inoviranjem i pogledima iz različitih rakursa. „Nevidljivi talas” je u proteklih nekoliko godina ovenčan sa čak šest nagrada, čime je u stručnoj javnosti prepoznat kao delo visokog dometa – što je izvesno rezultat složenosti realizovane ideje, čiji opseg obuhvata ne samo praktični, već i višegodišnji teorijski rad. Ovo je prvi doktorski umetnički projekat realizovan na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu (i tek drugi na Univerzitetu umetnosti u Beogradu) koji je pokušao da strip sagleda kroz prizmu umetničkog delovanja. Važna specifičnost ovog eksperimentalnog stripa je inkluzivnost, koja je višeznačno proširila granice medija i samo naglasila njegov beskonačni potencijal.

Dugo je važilo neko mišljenje da umetničke škole i akademije ne gledaju blaglonaklono na strip. Da li se situacija promenila, i na koji način?

Strip je u akademskom miljeu najčešće egzibicionistička ideja. Više od afirmativnog pogleda, stripu nedostaju autori koji mogu da razumeju suštinu njegove strukture i objasne je. U svetu se strip obuhvatnije ili segmentarno izučava na različitim akademskim i neakademskim institucijama, dok se kod nas na umetničkim fakultetima realizuje kroz pojedinačne zadatke, završne radove ili izborni predmet. Međutim, samo je stvar odluke na koji način i koliko želimo da o stripu saznamo i da li je u akademskim okvirima uopšte i potreban. Strip je relativno kompleksna materija, zbog čega bi bilo važno da znamo kako da ga analiziramo i da li je neophodno da taj postupak standardizujemo. Najzad, vrednost stripa ne treba da se meri (van)institucionalnom vidljivošću, jer strip je esencija, a ne rezultat određenog autora – vrednost na kojoj strip nikada ne gubi je njegova autentičnost.

Dakle – kako da ga analiziramo? I da li reč standardizacija uopšte ide sa rečju stvaralačka sloboda?

U odnosu na društvene, istorijske, kulturološke aspekte, u odnosu na distancu savremenog trenutka od uspostavljanja medija i njegovih razvojnih faza, možemo da se bliže odredimo prema stripu, i to upravo u tom smeru – od nas ka stripu, kakvog ga danas poznajemo i koliko do njega želimo da dopremo. Polje interesovanja i predmet istraživanja u stripu će nas najbolje usmeriti na određeni metod, jer analiza određenog polja ne može da ima opšti, već usko-stručni karakter. Kada govorimo o stripu, analiza stripa pretpostavlja da imamo jasnu ideju kako da stečena znanja obuhvatimo, raščlanimo i adekvatno prostudiramo, a zatim implemetiramo u svoj rad. Sistematizacija stripske građe bi morala da podrazumeva određene principe organizovanja i klasifikacije, i ona nije ni na koji način vezana za stvaralački čin u mediju, jer se nalazi prekoputa medija – dok sloboda istraživačkog procesa može da se ogleda u kreativnosti tumačenja i lucidnosti povezivanja činjenica. Kada je reč o izučavanju stripa na stručnim visokoškolskim institucijama, učenje uvek podrazumeva postupnost, a standardizacija u ovom slučaju znači dobro poznavanje materije i odabir usmerenja ka potencijalu i perspektivama željenih finalnih rezultata. Stvaralačka sloboda dolazi tek nakon oslobađanja od naučenih pravila, dok nas studijski program uči samo određenom metodu i uspostavlja osnov za postavljanje ličnih vizija.

Kako objasniti strip (ne)prisutnoj publici, izvođenje stripa, eksperimentalni rad 74, Studentski kulturni centar, 2021. – foto: Danica Trajković

Kako objasniti strip (ne)prisutnoj publici, izvođenje stripa, eksperimentalni rad 74, Studentski kulturni centar, 2021. – foto: Danica Trajković


Na ovogodišnjem Oktobarskom salonu u Leskovcu, najstarijoj umetničkoj manifestaciji u ovom gradu čija tradicija seže unazad više od pola veka, odbijeni su svi radovi iz medija stripa, sa nezvaničnim objašnjenjem da strip „nije umetnost” pa mu stoga nije ni mesto na izložbi. Šta bi rekla toj komisiji, koju su činili akademski umetnici i teoretičari umetnosti?

Ovde dolazimo do, čini mi se, nesporazuma u shvatanju i razumevanju stripskog medija, jer valorizacija stripa često teži gerilskim upadima pop-kulturnih artefakata i meša se sa institucionalizacijom stripskog dela u umetničke okvire. Muzejske institucije (i galerijske, kao preteče) između ostalog, sakupljaju, proučavaju i predstavljaju umetničku građu koja za određeni istorijski trenutak označava važnu razvojnu etapu medija, a strip u najvećoj meri i dalje postoji kao serijski visokotiražni proizvod. Institucionalizacija stripa pak, otvara izuzetno važno pitanje o načinu izlaganja, originalnosti stripskog dela – da li se izlaže originalna tabla, da li je pojedinačna tabla odvojiva od kompletne sveske ili je pak izložen ceo album; da li taj album ima tiraž i da li kao takav može pripasti formi umetničke knjige? Da li se strip može čitati na zidovima ili u vitrinama muzeja? Izvesno je da dvehiljaditi primerak strip-sveske ili njena pedeset i osma strana ne pripadaju umetničkom, koliko recimo, stripovi „Studija za novi strip” iz Lučana, čije su table nastale isključivo za galerijske prostore, bez tiraža, a čiji su autori nastojali da putem manifesta izraze svoju ideju o mediju. Umetnosti će pripasti dela stripske forme koja tu formu postavljaju na umetnički nivo, što znači da se određeno delo bavi medijskom strukturom i autentičnošću na nov, drugačiji i inovativan način. Da li će određena slika, kompozicija ili strip svoje mesto naći u nekoj instituciji kulture ili umetnosti, zavisiće od odnosa autora prema mediju, ali i od kulturne politike, jer institucije kulture nisu ograničene samo na umetnička dela, već na mnoštvo kulturnih artefakata sa sopstvenom, ne-umetničkom, ali kulturnom vrednošću.

Koja bi tvoja poruka bila mladom umetniku koji se tek sprema da napravi svoje prve korake u svetu stripa?

Hodajte oprezno, jer je strip pun nezavejanih, vidljivih tragova, ukrštenih tako da svako, čak i lutajući, može da pronađe svoj pravi put.

Kako objasniti strip (ne)prisutnoj publici, izvođenje stripa, eksperimentalni rad 74, Studentski kulturni centar, 2021. – foto: Danica Trajković

Kako objasniti strip (ne)prisutnoj publici, izvođenje stripa, eksperimentalni rad 74, Studentski kulturni centar, 2021. – foto: Danica Trajković


Projekat “Afirmacija ženskog strip stvaralaštva” podržan je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije

 

Pročitajte i...