Intervju, Savremeni srpski strip autori

INTERVJU: KOSTA MILOVANOVIĆ

U LIKOVNO PEDAGOŠKOM RADU NE PRONALAZIŠ SEBE, VEĆ DRUGE

Razgovarao: Marko Stojanović

Kosta Milovanović rođen je 1971. godine u Beogradu. Diplomirao na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu, na Odseku za zidno slikarstvo, gde je i potom i magistrirao. Član je Udruženja likovnih i primenjenih umetnika Srbije od 2006. godine. Autor je brojnih murala i dobitnik desetak značajnih nagrada i priznanja na festivalima, sajmovima, konkursima i takmičenjima u polju ilustracije, stripa, ilustrovanja knjige i filma kratke elektronske forme. Za strip-priču „Usta“ 2017. godine dobio je Nagradu izdavačke kuće „Besna kobila“ na Međunarodnom salonu stripa SKC Beograd, a za priču “Tri prijatelja su…” druge nagrade na međunarodnom konkursu CAN FOR BALKANS 2022. Budući da je taj konkurs za istorijski strip i prateća izložba koju će sem Brašova videti i posetioci u Tirani, Briselu, Leskovcu, Bukureštu, Velesu i Sofiji, verovatno najveći stripovski dogaađaj u regionu 2022. godine, iskoristili smo taj povod za jedan razgovor o tome
Otkud Kosta Milovanović u stripu, kad je lepo mogao da završi u kriminalu kao toliko drugih sugrađana? Naime, pričao si mi da se u nekim krugovima Obrenovac tretira kao grad sa jakom stopom kriminala…

Eh, kad su otkrili kako tetoviram, više mi nisu dozvolili da se bavim ozbiljnim poslovima. Usud talenta ili ponuda koja se ne odbija, šta li?

Kako pretočiti sopstveni život u strip, ali da bude zanimljiv?

Na vrh mi je jezika Pikasovo – neko od Sunca napravi fleku, a neko od fleke napravi Sunce, ali patetika više nije u modi. Neko je izmislio prokleti krindž. Uglavnom, ako imaš mogućnost da život posmatraš u punoj rezoluciji, a to košta vremena, onda vidiš da je svašta zanimljivog u tvojoj ulici, tvojim džepovima, u tvojim ljudima. Iseckaš najbolje delove, opišeš ih svojim rečima, nacrtaš i posoliš po ukusu. I nadaš se da će još nekom, osim tebi, biti zanimljivo.

A šta ako nikome nije, jel zbog toga tebi samom tvoj manje zanjimljiv, manje vredan? Koliko zapravo bilo šta stvaralac radi za drugogaa koliko da zavodolji onog svog nekog crva koji ga gricka?

Ako nam nije stalo do tuđeg mišljenja, nećemo se ni pokazivati. Nije zdravo praviti kompromise sa svojim uverenjima. Ko krene da kalkuliše s tim stvarima, pretvori se u karikaturu onoga što je mogao da bude. Primenjene umetnosti podrazumevaju ispunjenje nekog zadatka, pa je tu polje široko.

Gde si više svoj na svome, u ilustraciji ili u stripu?

Kod ilustracije igraš na petoparcu, sve mora da se spakuje u jednu sliku i to je super igračka. Kod stripa imaš više ilustracija u nizu, ali kažu da je njegov smisao zapravo u onom prostoru između njih. I to je super igračka.

Da li bi pogrešio kad bih zaključio da je stvaralaštvo za tebe ipak pre svega igra?

Veruje se da su stvaralaštvo i igra pojmovi koji su tesno povezani, ali… Postoji portret koji crtam od svoje dvanaeste godine, skoro svakog dana. Čim su mi pri ruci papir i olovka, ja ga nažvrljam. Nikad nije dovoljno dobar. U konvencionalnom smislu, pojam stvaralaštva podrazumeva da na kraju nešto stvoriš, ali ni sebi ne mogu da objasnim šta ima u tom liku, kad mi je već odavno jasno da ga nikad neću nacrtati kako treba. Dakle, ako biram između stvaralaštva i igre, biram igru. Neozbiljan sam, znam.

Ipak, može li se svaki ilustratorski zadatak pretvoriti u igru – i šta bude ako ne može?

Vremenom se steknu uslovi da ti ležu poslovi koji su inspirativni, ali je malo ilustratora koji nisu prošli čistilište u vidu npr. crtanja načina dobijanja furnira od različitih vrsta drveta. Onda se usredsrediš na čistu tehniku, jer i doživljaj da si uradio nešto precizno i realistično donosi satisfakciju. Svi vide kako Spajdermen leti između zgrada i kažu VAU, a ne vide da je neki rob na tim zgradama nacrtao osamsto prozora i da je slika zato VAU. Tehnika je važna, ali umetnik koji se zadovolji samo njom podseća na onog što se vozi u krug i viče ko ima vaki Kavasaki?

Šta izvuče mudar ilustrator iz tog čistilišta koje je prošao?

Mudri ilustratori prestanu da se bave ilustracijom. Ostaju samo zatočenici ljubavi.

Kako je usledio skok od likovne umetnosti u filmsku?

Bilo bi neozbiljno da posle par kratkih dokumentaraca mudrujem o filmu, ali recimo da mi je ilustracija pomogla da shvatim da se kod svake te sličice baviš: kadriranjem, svetlom/valerom, koloritom, facijalnom i telesnim ekspresijama/glumom. Strip je montaža svih nabrojenih elemenata u sukcesivnu celinu. Magija stripa i jeste u tome što može da simulira trajanje neke radnje. Kad sve ovako postavimo, vidimo da nismo daleko od filma, a onda uzmeš kameru i shvatiš da se ona vozi vrlo oprezno jer je pokret slike toliko moćan da je ključna veština kinematografije u njegovoj kontroli. Posle svega, ne treba zaboraviti da je sve pomenuto samo u funkciji pričanja priče. Drugo, dobre kamere su postale dostupne.

Da li je kontrola ključna samo u filmskoj industriji?

Bitna je u svim umetnostima, ali na različite načine. Mladi Dejvis Majls je pitao starog Čarlija Parkera kako da postane vrhunski muzičar. Ovaj mu je rekao – Nauči sve o muzici i teoriji, a onda zaboravi sve i duvaj. Kurosava nikada ne bi tako nešto rekao Vesu Andersonu. Od akvarela do hiperrealnog slikarstva, likovnost je uvek proces kontrolisanja slučajnosti. Talenat i jeste sposobnost da budeš brži od pameti. Moderna umetnost je donela diverzitet koji ne podleže uopštavanju, pa se tu ograđujem.

U svom bavljenju stripom pišeš sebi scenarije. Jesi li i tu brži od pameti? Da li brže pišeš nego što crtaš? Šta ti ide lakše i zašto?

Napisao sam nekoliko priča inspiraisanih zanimljivim narudžbinama koje sam imao tokom moje svaštarsko – likovnjačke karijere. Od tetovaža do murala… Onda sam shvatio da bih mogao da ih stripujem i kako svako od nas svoje istinite priče nesvesno revidira kako bi nam vlastita iskustva bila lepša ili bar podnošljivija, tako sam i ja te doživljaje ukrašavao zamišljajući da u njima pronalazim neke univerzalne vrednosti. Kad sam išao u četvrti razred osnovne škole, Zagor je bio najpopularniji strip u mom društvu. Meni je bio dosadan, voleo sam Asteriksa i Taličnog Toma, ali mi nije bilo dosadno da se pravim važan. Na svakom velikom odmoru sam prepričavao epizodu Zagora koju sam juče pročitao i tako više od mesec dana. Problem je bio u tome što nisam mogao da svaki put izmislim novi početak, nego uvek Zagor i Čiko idu kroz šumu. Tako je išlo dok se neko nije dosetio da junaci ne idu baš stalno kroz šumu i nazvao me lažovom. Sad insistiram na tome da osnova priče treba da bude istinita. Aveti prošlosti, što bi rekao Berardi. Što se brzine tiče, svuda su najbrži oni koji najmanje greše. Nepogrešivost se postiže ili ljutom disciplinom ili čekanjem inspiracije. Ja sam, nažalost, nedisciplinovan. Kad sebi dozvoliš dokolicu, lako je pisati kad ti se piše, kao što je lako crtati kad ti se crta. Neozbiljan sam, znam.

Napisao si roman “Luka mali slikar”. Koliko je različito pisati prozu od pisanja stripova – i koliko je slično?

Nisam pisao tekstove za druge crtače, pa nisam morao ni da zadovoljavam formu scenarija. Luka mali slikar je roman za decu koji je objavila Pčelica i bio mi je važno iskustvo kao pisanje nešto duže forme. Kako rekoh, scenariji za stripove koje sam pisao su zapravo priče. Kad pišem, svejedno vizualizujem tok radnje i likove i tako dolazim i do dijaloga. Strip smanjuje potrebu za deskripcijom jer se oslanja na slike, ali je u scenariju svakako potrebno dati uputstva koja bi u priči bila pitanje stila. Kako sam stil gradi atmosferu neke proze, mislim da je zabavnije pisati priče u klasičnoj formi nego scenario.

Šta te je fasciniralo u dokumentaristici?

Ko kod nas pokuša da uknjiži nekretninu, brzo shvati dijalektiku između stvarnosti i fikcije. Dakle, taj odnos treba shvatiti uslovno. Da li vam danas realnije izgleda Hakslijev Vrli novi svet ili priča o Hemingvejevom komšiji koji je ulovio najveću sabljarku, a koju su mu onda pojele ajkule? Šta od toga sad više liči na bajku? Svako od nas filtrira stvarnost tako da može da je podnese. Proces iskoristiv za priče i stripove. Drugim rečima, ako si dovoljno lud, sve je dokumentarac.

A šta ako nisi? Šta je onda dokumentarac?

TV dnevnik.

Pronalaziš li sebe u pedagoškom radu?

Više pronalazim druge, jer kad je neko pametan i talentovan, uživanje je raditi sa njim bez obzira da li ima pet, dvadeset pet ili sedamdeset pet godina. A uvek se nađe neko.

Kakvo je tvoje iskustvo, ostaju li nađeni, ili se s vremenom opet izgube?

Tamo gde ima potencijala lični razvoj se podrazumeva. Drugo je pitanje da li je društvena situacija uvek pogodna da podrži najbolje. Teško je kad treba da vezeš goblen na ringišpilu. Kako neko reče, moguće je da je u Portoriku živeo pisac talentovaniji od Hemingveja, ali Portoriko nije imao oružanu silu dovoljnu da to potkrepi.

Kakvo je tvoje iskustvo sa konkursom CAN FOR BALKANS?

Pre petnaestak godina sam ilustrovao nekoliko bugarskih udžbenika i tad u njihovoj čitanci otkrijem da je Marko Kraljević bio Bugarin, njihov veliki junak. Posle sam pronalazio da je i Makedonac, Hrvat, Bosanac… Sad svi znamo su pesme o njemu istinite koliko i vila Ravijojla, ali opet, kako nije samo Srbin? I tako se setih naslova prve zbirke poezije Leonarda Koena – Hajde da poredimo mitologije. Retko učestvujem na konkursima, zaboravljam rokove, ali mi je drago da ovaj nisam. Istorijska tematika kroz strip. Poredili smo mitologije u lepom gradu Brašovu i za mene je to bilo lepo iskustvo. Ako sam dobro razumeo, neki rumunski momak je nacrtao Marka Kraljevića u prirodnoj veličini po predlošku Dražena Kovačevića. Barem je Zagor samo naš.
Šta si otkrio poredivši mitologije sa strip autorima sa Balkana u Brašovu, i je li te to otkriće iznenadilo?
Bio sam davno iznenađen kad krene muzika nekog narodnjaka i čujem reči na albanskom. Ako neko pomisli da je kraj rumunskog filma Aferim preteran, iznenadiće se kad pročita biografije Karađorđa ili Tome Vučića Perišića. I Makedonac i Bugarin će na dobar dan, odgovoriti sa dobar dan, a slično će reagovati i na Konju, stao si mi na nogu! Mentalitet ljudi na Balkanu je sličan, pa tako i mitologije. Na konkurs CAN for Balkans su se odazvali ljudi koji slično razmišljaju i drago mi je što nije bilo iznenađenja.

Kako je nastao tvoj stripovski omnibus “Usta”? Zašto baš “Usta”, zašto baš omnibus?

Prvo sam pisao priče, inspirisane ličnim iskustvom, o slikaru kojeg zanimljive narudžbine uvlače u još zanimljivije avanture, a onda po njima počeo da pravim stripove koji, kako je junak isti, mogu da rade i kao celina – grafička novela – omnibus. Kratka uvodna priča nosi naziv Usta, pa je po njoj i ceo album dobio ime. Album je tokom septembra ove godine izlagan u Srećnoj galeriji SKCa, na čemu sam zahvalan uredniku Mikiju Pješčiću. Posebnu zahvalnost dugujem piscu i kritičaru Zoranu Penevskom koji je govorio na promociji u SKCu, ali koji rad na ovom stripu prati od samog početka, pa ga smatram urednikom izdanja. On tvrdi da je junak ovog stripa moj alter ego, a ja se nadam da sam lepši.

Da imaš prilike da posavetuješ mladog Kostu Milovanovića, šta bi mu iz ove perspektive rekao?

Rekao bih mu:

U noći bez meseca,
namazan katranom i perjem,
pod tuđim imenom,
pređi granicu.

Znam da bi on meni rekao:
Jesi li ti čoveče normalan?

Pročitajte i...