Razgovarala: Andrijana Popović
Foto: Privatna arhiva
Rođena u Nišu 19. februara 2002. godine, Jovanka Tonev je diplomirana likovna umetnica koja je interesovanje za umetnost pokazala još u detinjstvu, kada je pohađala školu crtanja „Da Vinči“.
Iako je srednje obrazovanje započela u umetničkoj školi, nastavila ga je i završila u Trgovinskoj školi, na smeru aranžer u trgovini, ali je uprkos tome 2021. godine upisala Fakultet umetnosti kao peta na rang-listi, na budžetu, na Odseku slikarstvo.
Tokom studija učestvovala je u više grupnih izložbi, izlažući slike, crteže i grafike, a na četvrtoj godini razvila je posebno interesovanje za tehniku mozaika. U budućnosti teži ka samostalnom predstavljanju svog umetničkog rada.
Kada si prvi put shvatila da ćeš paralelno graditi dva identiteta, roditeljski i studentski? Kako si zamislila sebe u toj ulozi i koliko se ta slika promenila?
Saznala sam da sam trudna odmah po završetku prvog semestra na prvoj godini fakulteta. U tom trenutku sve sam zamišljala mnogo jednostavnije nego što se kasnije ispostavilo. Ipak, ogromna podrška moje porodice donela mi je neprocenjiv osećaj sigurnosti i snage.
Nisam želela previše da razmišljam o tome kako će sve izgledati, jer bi me to samo unelo u paniku. Znala sam jedno — ne želim da se odreknem ni uloge majke, ni svojih akademskih ambicija. Odluka da istrajem u oba plana za mene je bila jedina ispravna.
Koji je trenutak tokom studiranja s detetom bio najteži, a koji najlepši? Onaj koji te je možda i učvrstio u odluci da nastaviš?
Svaki trenutak studiranja uz bebu bio je izazov. Već na prvoj godini, zbog rizične trudnoće i strogog mirovanja, junske ispite sam pomerila za avgust. Tada sam, uz tek rođenog sinčića, spremala ispite i izlazila na njih kao da se život nije okrenuo naglavačke.
U oktobru sam uredno upisala drugu godinu, ne sluteći koliko će upravo ona biti najteža. Moj dečak, tada isključivo dojena beba, potpuno je odbijao flašicu sa izmlazanim mlekom. Predavanja su mi bila obavezna, a profesor glavnog predmeta otvoreno me je nagovarao da odustanem, uz pretnju da će me oboriti ako ne ispunim 85% prisustva. Znala sam da pad njegovog predmeta znači pad cele godine. Uprkos svemu, ipak me je pustio da prođem, a meni je postalo tek malo lakše kada je sinu uvedena čvrsta hrana krajem prvog semestra.
PROČITAJTE NA ISTU TEMU:
Kasnije smo saznali da je sve vreme imao skraćen frenulum zbog kog nije mogao da prihvati flašicu i zato se gušio. Druga godina je ostala najteže poglavlje mog studiranja. Nisam se bojala neprospavanih noći; plašila sam se samo nemogućeg – kako da budem na predavanju kada moje dete neutešno treba baš mene. Sve posle toga, pa i separaciona anksioznost na trećoj godini, činilo se kao sitnica. Ne mogu da izdvojim ni jedan period studiranja kao lakši jer nikada nije prestalo da bude izazovno.
Ipak, uprkos svemu, ne bih menjala svoj izbor. Fakultet sam iskreno volela i opet bih ga izabrala. Ljubav prema umetnosti držala me je čvrsto na tom putu, čak i onda kada mi je bilo najteže. Uz to, želela sam da ostanem verna sebi, da budem ispunjena, zadovoljna i srećna, jer samo takva mogu biti i dobra majka. Nisam htela da moje dete bude razlog da odustanem, već upravo podsticaj da budem još jača, istrajnija i da mu jednog dana pokažem koliko je važno boriti se za ono što voliš.
Da li ti je fakultet pružio konkretne uslove i razumevanje za tvoju situaciju, ili je roditeljstvo nešto što u akademskom okruženju uglavnom ostaje “nevidljivo”?
Fakultet, nažalost, nije ponudio nikakve privilegije za studente–roditelje. Nije bilo smanjenog broja obaveznih predavanja, čemu sam se iskreno nadala, niti mogućnosti da glavne predmete polažemo kasnije umesto u prvom roku. Uzećemo u obzir da su nekim danima predavanja trajala skoro i po 12h. Profesori su mogli da izađu u susret – ali nisu morali. Sve je zavisilo od njihove dobre volje. Roditeljstvo u akademskom svetu ostaje potpuno nevidljivo. Zakonski, student–roditelj nema nikakva posebna prava, nikakve olakšice. Svi smo jednaki na papiru, iako u stvarnosti polazimo sa sasvim različitih startnih pozicija.
Kako izgleda tvoj prosečan dan? Šta ti je najveći luksuz, vreme za učenje ili vreme za sebe?
Period kada je moje dete krenulo u vrtić bio je iscrpljujući i ritmično nemilosrdan. Moj dan je počinjao u šest ujutru – da spremim sebe za fakultet, njega za vrtić, usput obavim poneki kućni posao, odvedem ga do 8:30 i stignem na predavanja u devet. Jednom nedeljno, kada su mi predavanja trajala do osam uveče, suprug je išao ranije na posao kako bi mogao ranije da izađe i preuzme sve obaveze oko deteta i doma. Neki dani su mi dopuštali da izađem ranije sa fakulteta, pa sam jurila kući da skuvam ručak i na vreme ga pokupim iz vrtića. Za sebe i za fakultet nisam imala ni minut sve do njegovog uspavljivanja, oko devet uveče.
Nakon napornog i često stresnog dana u vrtiću, njemu je ta rutina bila preko potrebna. Tek kada zaspi, počinjala sam da balansiram između svojih potreba, fakultetskih obaveza i održavanja doma. Iskreno, često je nešto moralo da trpi. jednostavno nisam mogla uvek da izdržim da budem budna do kasno. Dan mi se završavao oko ponoći, nekad i kasnije, zavisno od toga koliko mogu da izdržim i šta moram da uradim tog dana.
Pred ispitne rokove najčešće smo boravili kod moje mame ili svekrve, gde sam mogla da se posvetim učenju jer su me one oslobađale većine kućnih poslova. Tada sam prvi put osetila da je vreme za učenje, a posebno vreme za sebe, zapravo luksuz koji zahteva neverovatnu organizaciju. Ali, iako teško, ništa od toga nije bilo nemoguće. Neizmerno sam zahvalna porodici koja je uvek bila tu da pomogne, definitivno su mi olakšali celu priču.
Studiranje zahteva fleksibilnost, vreme, rokove… Kako balansiraš tu vrstu pritiska sa ulogom roditelja?
Balansiranje studiranja i roditeljstva je stalno žongliranje među obavezama. Studiranje traži fleksibilnost, vreme i poštovanje rokova, a roditeljstvo ne trpi čekanje. Zato sam naučila da dan organizujem po prioritetima i da prihvatim da ne mogu uvek biti savršena u svemu. Najviše mi pomaže to što unapred planiram obaveze, koristim svaki slobodan trenutak pametno i oslanjam se na podršku supruga i porodice. Pritisak je veliki, ali me motiviše želja da budem dobar model svom detetu i da mu pokažem koliko je važno istrajati. Nekad dan pobedi mene, nekad ja njega, ali uvek idem dalje — zbog sebe i deteta.
Koje predrasude si najčešće doživela kao studentski roditelj i kako si naučila da im se odupreš?
Postoje brojne predrasude prema studentima koji su ujedno i roditelji. Misle da će odustati, da neće moći da postignu, da su manje posvećeni, da su „tu samo formalno“. Nekad su te predrasude izrečene direktno, a nekad su skrivene u nepoverenju, u pogledu koji govori da je roditeljstvo prepreka, a ne snaga. I sama sam ih osetila, posebno kada su mi jasno poručivali da bi bilo „bolje da pauziram“ ili kada su sumnjali da mogu da ispunim sve obaveze.
Dešava se čak i da vas posmatraju kroz takvu prizmu da ni ne primete vaš trud i rezultat. Nekoliko puta sam dobila ocenu niže „po difoltu“, jer su unapred pretpostavili da, kao roditelj, sigurno nisam mogla da dam maksimum, čak i kad jesam. Oduprla sam se tim predrasudama tako što nisam dozvolila da me definišu. Nisam se pravdala niti dokazivala. Radila sam tiho, dosledno i disciplinovano. Naučila sam da ne nosim tuđa očekivanja na svojim leđima i da pustim da moji rezultati govore više od ičijih sumnji. Najvažnije je što sam verovala sebi više nego njihovim predrasudama.
Postoji li trenutak u kojem si pomislila da ćeš morati da biraš između fakulteta i roditeljstva? Šta te je sprečilo da odustaneš?
Nikad nisam razmišljala o odustajanju od fakulteta. Čak i u najtežim trenucima, kada je izgledalo da ću možda morati da obnovim godinu, u meni se probudio neki inat. Nisam molila, nisam se pravdala. Profesoru sam rekla da uradi ono što smatra ispravnim. Nisam želela sama da odustanem, ali ga nisam ni molila da me pusti, jer sam znala da me čak ni to ne bi navelo da napustim fakultet. Pomirila sam se sa svojom nesavršenošću, sa tim da sam majka i da ponekad nešto mora da trpi. Ako bi on objavio moj kraj za mene bi to bio samo novi početak.
Da li te roditeljstvo učinilo boljom studentkinjom, možda empatijom, disciplinom, drugačijim pogledom
Roditeljstvo me je definitivno učinilo boljom studentkinjom. Postala sam mnogo disciplinovanija i stroža prema sebi. Izgovori jednostavno nisu dolazili u obzir. Kada moraš da organizuješ svaki od 24 sata, a roditeljstvo traje svih 24, onda shvatiš da nema prostora za lenjost jer već si dovoljno zauzet, i svaki trenutak ima težinu. Svesna da je svaki dan nepredvidiv (virusi, rast zubića, neprospavane noći…) naučila sam da ne smem da gubim vreme, jer nikad ne znaš šta donosi sledeći dan. Pogled na fakultet mi se potpuno promenio, više ga nisam videla kao obavezu, već kao dragocenu priliku koju želim da iskoristim.
Šta bi volela da se promeni u obrazovnom sistemu kako bi studenti koji su roditelji imali ravnopravnije uslove za studiranje?
Volela bih da se obrazovni sistem konačno prilagodi realnosti studenata koji su roditelji. Pre svega, smatram da bi trebalo obezbediti veću fleksibilnost kao što je smanjen broj obaveznih predavanja, mogućnost hibridne ili online nastave, kao i pomeranje rokova za glavne predmete kada postoje opravdani razlozi. Studenti koji su roditelji imaju iste obaveze kao i svi drugi, ali nemaju iste uslove. Takođe, veoma bi značilo da se fakulteti i vrtići bolje povežu. Moj sin nije upao u državni vrtić sve dok nisam zvanično bila u radnom odnosu, iako sam bila student i iako je to bila jedina realna podrška koja mi je bila potrebna da bih mogla da studiram.
MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:
Bio je na listi čekanja do svoje treće godine, što je dodatno otežavalo moj akademski ritam i obaveze. Uz to, predavanja su mi nekim danima trajala i posle 17 časova gde je meni bilo neophodno da imam nekog ko bi pokupio dete iz vrtica i pričuvao ga dok se moja predavanja ne završe. Zato smatram da bi država i fakulteti trebalo da uvedu jasne olakšice za studente koji su roditelji od dostupnosti vrtića, preko fleksibilnijeg izvođenja nastave, do razumevanja za realne životne okolnosti. Moramo uzeti u obzir da neko nema podrsku porodice. To nisu privilegije, već način da uslovi zaista postanu ravnopravni.
Kada pogledaš sebe kroz nekoliko godina šta bi želela da ostane zapisano o tvojoj istrajnosti i načinu na koji si gradila svoj put?
Volela bih da ostane zapisano da sam bila žena koja je birala teži put, ali ga je nosila dostojanstveno. Da sam istovremeno završavala studije i odgajala dete, ne zato što je bilo lako, već zato što sam verovala da mogu. Želim da se pamti da sam bila istrajna onda kada je život od mene tražio više nego što sam mislila da mogu da dam. Da sam bila hrabra da se ne povučem, iako je to bilo najjednostavnije rešenje.
Volela bih da ostane zapisano da sam svoj put gradila tiho, uporno, dan po dan, balansirajući između obaveza, umora, sumnji i velike ljubavi prema detetu i umetnosti. Za nekoliko godina želim da mogu da kažem da sam sve ovo radila zbog sebe, ali i zbog njega. Da vidi da njegova mama nikada nije odustala od svojih snova, pa neće ni od njegovih. Da ostane zapisano da sam bila žena koja je, uprkos svemu, nastavila da ide napred. Žena koja je verovala u sebe onda kada se od nje očekivalo da posustane. Žena koja je uspela, ne zato što je imala idealne uslove, već zato što je imala srce. Trenutno učim za poslednji ispit na četvrtoj godini, a na putu je i druga bebica. Uspela sam!
